Autorski tekst za Jerusalem Post izraelskog istoričara: Nije svaki ratni zločin slučaj genocida
Za Jerusalem post piše Efraim Zurof, izraelski istoričar američkog porijekla
Poslednjih godina često se susrećemo sa raznim pokušajima ljudi koji su pogođeni istorijskim tragedijama, ili koji imaju namjeru da vode kampanju za tobože „humanitarne“ ciljeve, da tvrde da je njihovo pitanje ekvivalentno holokaustu, ili da je u stvari slučaj genocida.
Bilo da se radi o onima poput PETA-e, koji se zalažu za prava životinja, koji se pozivaju na Treblinku, jedan od najgorih nacističkih logora smrti, da bi ostvarili svoje ciljeve, ili oni koji vode kampanju protiv abortusa, koji upoređuju nevolje pobačene nerođene djece sa žrtve Šoa.
Isto važi i za upotrebu pojma genocid, koji se poslednjih godina primjenjuje u slučajevima koji ne ispunjavaju kriterijume prvobitne definicije tog zločina. Ono što se dogodilo u proteklih nekoliko decenija jeste da su se optužbe za genocid pojavile kao političko oruđe koje se koristi protiv neprijatelja da bi se ostvarila geografska i/ili finansijska dobit tražeći izgubljenu teritoriju i/ili reparacije za nastalu štetu.
Eklatantan primjer je predstojeća rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (UNGA) kojom se masakr nekoliko hiljada muškaraca muslimana Bošnjaka u Srebrenici zvanično priznaje kao genocid. Ipak, svako ko je upoznat sa tim događajem, kao i sa prvobitnom definicijom „genocida“, dobro zna da zločin koji su počinile srpske trupe ne odgovara definiciji genocida, iz prostog razloga što su žene i djeca u Srebrenici bili SVI pušteni nepovrijeđeni.
U domenu istorijskih tragedija, namjera koja stoji iza akcija dovoljno govori o njihovom označavanju. Predstojeća rezolucija Generalne skupštine Ujedinjenih nacija (UNGA) o zvaničnom priznanju masakra u Srebrenici kao genocida je dobronamjeran potez sa potencijalnim zamkama koje bi mogle pogoršati tenzije, a ne podstaći pomirenje.
Rezolucija, koju su posebno predstavile Njemačka i Ruanda, dvije zemlje sa svojom mračnom istorijom genocida, izazvala je značajnu debatu. Ovo nije samo akademska vježba etiketiranja, već značajan politički čin sa reperkusijama u stvarnom svetu.
Opasne posljedice jednostranog označavanja genocida
Prvo, rezolucija prijeti da destabilizuje ionako krhki balkanski region. Rane jugoslovenskih ratova su daleko od zacjeljenja, a ožiljci sukoba ostaju. Označavanje masakra u Srebrenici kao genocida bez jednoglasnog dogovora rizikuje da zapali tinjajuću ogorčenost među srpskim stanovništvom u Bosni, Srbiji i Crnoj Gori. To je nesiguran korak koji bi mogao razotkriti delikatne niti mira i saradnje koje su mukotrpno tkane decenijama.
Štaviše, Generalna skupština UN-a je istorijski priznala genocid samo pod uslovima konsenzusa. Termin „genocid“ ima veliku težinu i zahtjeva pažljivo razmatranje i jednoglasnu saglasnost. Proglašavanje Srebrenice genocidom bez takvog konsenzusa ne samo da se prekida sa tradicijom, već može i umanjiti značaj termina. Optužbu za genocid ne treba postavljati olako niti bez nepobitnih dokaza i široke saglasnosti koji odražavaju težinu takve optužbe.
Što dodatno komplikuje stvar, jednostrano podnošenje rezolucije od strane ambasadora BiH prekoračuje ustavne granice spoljnopolitičke formulacije Bosne i Hercegovine, kojom upravlja njeno Predsjedništvo. Potvrđivanje ove rezolucije u takvim okolnostima moglo bi nenamjerno podržati kršenje nacionalnih i međunarodnih pravnih normi, postavljajući nesigurni presedan.
Na kraju, implikacije za Izrael su posebno zabrinjavajuće. Obrazloženje korišćeno u ovoj rezoluciji bi se vrlo lako moglo pogrešno primijeniti na druge sukobe, uključujući i akcije Izraela u Gazi. Takav presedan rizikuje političko oružje izraza ‘genocid’, što bi potencijalno dovelo do njegove zloupotrebe u međunarodnim arenama protiv Izraela i drugih. Termin mora ostati striktno definisan i korišćen sa najvećim oprezom, rezervisan za jasne, nedvosmislene slučajeve kako je definisano međunarodnim pravom.
Imperativ je da pažljivo ispitamo motive i potencijalne ishode ove rezolucije. Moramo se zapitati da li će njegovo usvajanje zaista poslužiti žrtvama Srebrenice ili će samo ponovo otvoriti stare rane i posijati novi razdor. Može li se međunarodno pravo koristiti kao oruđe za istorijsku pravdu, ili će biti zloupotrijebljeno kao oružje u političkim sukobima? Kao neko ko je svoj život posvetio lovu na naciste i traženju pravde za žrtve Holokausta, razumijem duboku želju za priznanjem i pomirenjem.
Međutim, istinsko pomirenje dolazi iz pažljivog, promišljenog pristupa koji poštuje složenost istorijskog konteksta i osjetljivost svih uključenih strana. Stoga pozivam članove GS UN da preispitaju put kojim će krenuti. To je put prepun rizika i neželjenih posledica. Potražimo put koji vodi do istinskog isceljenja i pomirenja, a ne onaj koji nas dalje deli.