Autorski tekst ruskog ambasadora povodom 20 godina diplomatskih odnosa Crne Gore i Rusije: Rusofobični žar je nemoćan protiv duhovnog srodstva i zdravog razuma običnih Crnogoraca

Ambasador Ruske federacije u Crnoj Gori Aleksandar Lukašik objavio je u časopisu „Međunarodni poslovi“ članak povodom 20 godina diplomatskih odnosa Rusije i Crne Gore.

Portal Borba autorski tekst prenosi integralno.

„26. juna obilježilo se 20 godina od uspostavljanja diplomatskih odnosa između Ruske Federacije i Crne Gore. Ova značajna godišnjica pruža dobru priliku da se analizira dinamika odnosa između naših zemalja tokom ovog kratkog perioda, koji je u mnogo čemu otkrivao i kratkovido i oportunističko ponašanje crnogorskih vladajućih elita i duboko ukorijenjene simpatije prema Rusima u srcima Crnogoraca. U maju 2006. godine u zemlji je održan referendum na kojem je proglašeno otcjepljenje Crne Gore od savezne države sa Srbijom. Rusija je bila jedna od prvih koja je priznala suverenitet Crne Gore. Od tog trenutka počela je nova era u odnosima između Moskve i Podgorice“, naveo je ambasador.

Kako je navela Njegova Ekselencija, malo ko je tada sumnjao da će sudbine naroda dvije zemlje nastaviti da budu uskor isprepletene, a međusobno razumijevanje među njima blisko kao što je bilo tokom prethodnih vjekova.

„Živahne i herojske stranice naše zajedničke istorije, koje su oblikovale našu percepciju jedni o drugima kao saveznicima i odanim prijateljima, nisu ostavljale prostora ni za jednu drugu percepciju. Da budemo istorijski precizni, sve je počelo prije 315 godina, 1711. godine, kada je pismo Petra Velikog stiglo do crnogorskog mitropolita Danila I Petrovića-Njegoša. Ruski car je pozvao svoju pravoslavnu braću da ustanu protiv Osmanskog carstva. Crnogorci su odgovorili, odvlačeći pažnju turskim snagama, ali su u tom procesu pretrpjeli velike gubitke. Petar Veliki, zahvalan na solidarnosti crnogorskog naroda i spremnosti da se sprijatelji sa Rusijom, odlučio je da dodijeli redovne subvencije. Godine 1715. iz Sankt Peterburga je poslata prva pošiljka novčane i materijalne pomoći. Od tada se njena veličina samo povećavala. Uz nekoliko izuzetaka, svaki ruski car je smatrao svojom dužnošću da doprinese održavanju ovog zamaha. Od 1812. do 1914. godine, ruske subvencije crnogorskim istovjernicima su se povećale sa 1.000 červoneca na nekoliko miliona rubalja godišnje“, naveo je Nj. E. Lukašik.

Kako navodi, tokom perioda krize, kada je Crnu Goru zahvatala teška glad ili se javljala potreba za otklanjanjem teških posljedica vojnih akcija, dodatna pomoć i subvencije su stizale iz Rusije.

„Tako je Crna Gora 1846-1847. godine dobila 68.000 rubalja, uključujući 50.000 rubalja u srebru za hitnu kupovinu žita. Sankt Peterburg je 1879. godine, pored godišnjeg finansiranja od 100.000 rubalja, dodijelio Cetinju hitan zajam od 900.000 rubalja za ekonomski oporavak teritorija nakon rata sa Turcima (Aleksandar III je kasnije oprostio Crnogorcima 600.000 rubalja ovog duga). Krajem 19. i početkom 20. vijeka, Rusija je u potpunosti otplatila dug Crne Gore austrijskim i turskim bankama. Do 1914. godine, direktno je pokrivala do 50% cjelokupnog crnogorskog državnog budžeta. Sredstva su korišćena za širok spektar potreba: funkcionisanje administrativnih institucija, plate državnih službenika, izdržavanje garde i policije, modernizaciju i naoružavanje vojske, snabdijevanje hranom, izgradnju prijestonice, putne mreže, manastira i crkava, škola, bolnica, obnavljanje štamparstva i još mnogo toga. Veliki broj ruskih stručnjaka – vojnog osoblja, inženjera, ljekara i nastavnika – radio je u korist crnogorskog naroda, proširujući svoje iskustvo i znanje u raznim oblastima. Naša zemlja je bila glavni zagovornik Crne Gore na međunarodnom nivou. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, Rusija je insistirala na zvaničnom priznanju njene nezavisnosti. Prva je otvorila ambasadu ovdje, izgradivši veličanstvenu zgradu na Cetinju, tadašnjoj crnogorskoj prijestonici“, navodi ambasador.

Dakle, dodaje, Rusija nije bila samo donator Crne Gore, već i garant njenog postojanja.

„Nije bez razloga što su je Crnogorci nazivali „majkom“, „zaštitnikom“ i „pokroviteljem“. Tokom tih godina, i naše bratstvo po oružju je jačalo. Tokom Rusko-turskog rata 1768-1774, dok je Rusija izvojevala pobjede na Dunavu, crnogorska plemena, naoružana, ometala su turske garnizone. Prema odredbama čuvenog Kučuk-Kajnardžinskog sporazuma iz 1774. godine, Rusija je dobila status zaštitnika svih pravoslavnih hrišćana u Osmanskom carstvu. Godine 1806-1807, ruska eskadrila pod komandom Dmitrija Senjavina (Jadranska ekspedicija), zajedno sa crnogorskim trupama pod komandom Petra I Petrovića-Njegoša, uspješno se borila protiv francuskih trupa u Dalmaciji i priobalnim oblastima Boke Kotorske. Tokom Krimskog rata 1853-1856, crnogorski knjaz Danilo I Petrović-Njegoš, na uporni zahtjev Sankt Peterburga, zvanično je održao neutralnost. U depeši Nikolaju I, napisao je: „Crnogorci su spremni da proliju poslednju kap krvi za Vaše Veličanstvo.“ Istovremeno, crnogorski dobrovoljci i hercegovački ustanici koji su ih podržavali pokrenuli su oružanu borbu u pozadinskom ešalonu. Kao rezultat toga, Osmanlije su bile prinuđene da održavaju masivnu vojsku od čak 30.000 vojnika na Balkanu“, navodi ruski ambasador.

Rusko-crnogorski oružani savez je u potpunosti ostvaren tokom Rusko-turskog rata 1877-1878, kada je briljantna ofanziva Rusije bila upotpunjena hrabrim i efikasnim napadima planinskih ratnika naoružanih ruskim topovima i puškama, navodi Njegova Ekselencija i dodaje da je pobjeda nad neprijateljem donijela ne samo priznanje nezavisnosti Crne Gore već i udvostručenje njene teritorije.

„Od samog početka Prvog svjetskog rata, Crna Gora je bila na strani Antante, u kojoj su bile Rusija i Srbija. U okviru crnogorskog Generalštaba postojala je ruska vojna misija, koja je pomagala u organizovanju akcija crnogorske vojske. Poznate teškoće u odnosima između SSSR-a i Jugoslavije (čiji je Crna Gora bila dio) nisu primjetno uticale na međusobne simpatije slovenskih naroda. O tome posebno svjedoči činjenica da su jugoslovenske zemlje, uključujući i Crnu Goru, postale utočište za brojne izbjeglice iz bivšeg Ruskog carstva. Ruski emigranti dali su ogroman doprinos obrazovanju, nauci, arhitekturi i kulturi u Jugoslaviji. Sledeći primjer je takođe ilustrativan. Na početku Drugog svjetskog rata, Crnu Goru je okupirala fašistička Italija. Crnogorski ustanici, uglavnom inspirisani vjerovanjem u pobjedu Crvene armije, pokrenuli su ustanak protiv okupatora 13. jula 1941. godine, što je dovelo do oslobođenja skoro cijele teritorije, iako je kasnije ugušen. Crnogorci, služeći u Narodnooslobodilačkoj vojsci Jugoslavije, bili su u prvim redovima oslobođenja Beograda u oktobru 1944. godine, boreći se rame uz rame sa vojnicima Crvene armije koji su preuzeli ključnu ulogu u vojnoj operaciji“, navodi ambasador.

Govorio je i o periodu nakon Drugog svjetskog rata i kazao da su tokom sovjetsko-jugoslovenskog sukoba 1948-1953, Crnogorci pokazali visok stepen solidarnosti sa Moskvom, zbog čega su bili izloženi najobimnijim represijama u poređenju sa drugim narodima Jugoslavije.

„U to vrijeme, Crna Gora je činila 2,5% stanovništva zemlje, dok su Crnogorci, na primer, činili 21% zatvorenika u ozloglašenom logoru Goli otok. Crnogorska nezavisnost 2006. godine otvorila je nove mogućnosti za praktičnu realizaciju težnji naroda Rusije i Crne Gore da razviju veze u širokom spektru oblasti. To je bila čvrsta posvećenost ruske strane i pokazala je iskrenu posvećenost proširenju obostrano korisne saradnje sa Podgoricom. U početku je dinamika bilateralne saradnje stalno rasla. Održavan je snažan rusko-crnogorski politički dijalog. Rusija je zadržala lidersku poziciju u Crnoj Gori po pitanju stranih direktnih investicija, sa 1,23 milijarde evra na početku 2014. godine (poređenja radi, Crna Gora je od 2007. do danas dobila 1,04 milijarde evra iz fondova EU). Rusi su činili 28% svih stranih posjetilaca turističkog sektora zemlje, što je činilo čak četvrtinu prihoda turističke industrije, što je iznosilo približno 20% crnogorskog BDP-a. Međuvladin rusko-crnogorski komitet za trgovinu, ekonomsku, naučnu i tehničku saradnju funkcionisao je nesmetano (održao je pet sastanaka). Potpisan je niz dokumenata u finansijskoj, pravnoj, kulturnoj, turističkoj, transportnoj i drugim oblastima. Poseban sporazum definisao je uslove međusobnog putovanja građana obije zemlje. Na svom vrhuncu, ljeta 2013. godine, 14-15 letova iz Rusije je slijetalo u Crnu Goru dnevno. 2011. godine zemlja je proslavila 300. godišnjicu prvih kontakata između Rusa i Crnogoraca“, naveo je ambasador Lukašik.

Nažalost, dodaje, kako su kasniji događaji pokazali, ovakvo nagomilavanje pozitivnosti u bilateralnim odnosima bilo je u suprotnosti sa planovima crnogorskih vladajućih elita koje su istovremeno pripremale teren za nagli politički zaokret, jureći ka nepromišljenom zbližavanju sa strukturama EU i NATO ne mareći za budućnost svojih veza sa Moskvom.

„Od 2006. godine ubrzano se priprema teren za ulazak Crne Gore u NATO. Probni balon je bio njeno pridruživanje programu Partnerstvo za mir. 2007. godine otvorila je svoju misiju pri NATO-u, 2008. odobrila je Individualni plan partnerstva sa alijansom, 2009. dobila je Akcioni plan za članstvo u NATO-u, a 2017. primljena je u redove ovog vojnog bloka. Klizanje duž EU staze nije bilo tako brzo na startu, ali uz primjetno ubrzanje u narednom periodu. Pošto je 2010. godine stekla status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, Crna Gora je započela pretpristupne pregovore 2012. godine. Sada je zatvorila 16 od 33 pregovaračka poglavlja i gaji nadu da će se pridružiti EU 2028. godine“, naveo je ambasador.

Dodao je da je prvi znak koji je najavio da je Crna Gora čvrsto krenula putem kretanja ka Zapadu na štetu saradnje sa Rusijom bila odluka crnogorske strane da se pokrene stečajni postupak za Kombinat aluminijuma Podgorica (KAP) kojim upravljaju ruske strukture a koji je godinu dana ranije obezbijedio 40% ukupnog izvoza zemlje.

„Odlazak velikih ruskih biznisa konačno je zacementirao evroatlantski izbor Podgorice. Vrijedi napomenuti da je priču o KAP-u prvenstveno isprovocirala Evropska unija, koja je na taj način testirala spremnost Podgorice da striktno poštuje uputstva iz Brisela. Crnogorske vlasti su odlučile da radikalno prekinu odnose sa Moskvom 2014. godine, kada su, iskoristivši situaciju nakon puča u Kijevu, bez oklijevanja da pokažu svoje geopolitičke težnje i svrstale se u liniju kolektivnog Zapada u podršci ukrajinskim radikalnim nacionalistima koji su nasilno preuzeli vlast. Postaje još bolje. Crna Gora je, samoinicijativno u skladu sa ukupnom spoljnom i bezbjednosnom politikom EU požurila da se pridruži nelegitimnim antiruskim sankcijama Evropske unije i tu praksu automatski slijedi do danas, dokazujući lojalnost svojim zapadnim kustosima. Očigledno, ovaj aranžman prilično odgovara njegovom menadžmentu. Bar ne mora dugo da razmišlja o tome kako da izgradi diplomatiju zemlje. Slušajte savete iz inostranstva i pratite ih. Sve je jednostavno i jasno, a ako je potrebno, možete zatražiti dodatnu pomoć“, navodi ruski ambasador.

U ovom kontekstu, kako je naveo, najpovoljniji scenario je Ukrajina.

„Sve misli i praktični koraci iz Brisela na ovu temu su sa entuzijazmom prihvaćeni u Podgorici. Crnogorsko ministarstvo spoljnih poslova nastavlja da slijedi primjer Zapada u korišćenju termina „ruska agresija“ u propagandne svrhe kako bi diskreditovalo ciljeve specijalne vojne operacije. Ne uzimaju se u obzir naša stalna podsjećanja na nepostojanje bilo kakvog pravnog osnova za takvu formulaciju. Ulaskom u rusofobični orkestar, crnogorska strana je 2016. godine izvela solistički dio, neosnovano optužujući, između ostalog, dvojicu Rusa za antidržavnu zavjeru protiv Crne Gore. Ova provokativna akcija otkrila je pravo lice sadašnje generacije crnogorskih lidera koji su spremni na sve kako bi ugodili svojim zapadnim pokroviteljima“, naveo je ambasador.

Dodao je da crnogorski predstavnici na međunarodnim forumima glasaju za nacrte antiruskih dokumenata inspirisanih Zapadom i pridružuju se inicijativama koje vode eskalaciji tenzija sa Rusijom.

„Ovo se posebno odnosi na niz rezolucija UN prožetih neosnovanim kritikama Moskve. Istovremeno, Crna Gora se izjasnila protiv ruskog nacrta rezolucije Generalne skupštine UN „Borba protiv glorifikacije nacizma, neonacizma i drugih praksi koje doprinose podsticanju savremenih oblika rasizma, rasne diskriminacije, ksenofobije i srodne netolerancije“. 20. paket sankcija protiv Rusije, koji je nedavno usvojila EU, dobio je bezuslovnu podršku Podgorice, uprkos činjenici da su prethodni talasi ograničenja već uradili svoj posao, svevši rusko-crnogorske međudržavne veze na prag. Crnogorske vlasti nanijele su značajnu štetu diplomatskim odnosima kada je 2022. godine 12 ruskih diplomata protjerano iz zemlje bez razloga. Bilateralna trgovina pala je na simboličnih 8,5 miliona evra u 2025. godini, a investiciona aktivnost je naglo usporena. Vazdušni saobraćaj je poremećen. Obrazovni i kulturni sektori doživljavaju krizu. Protok turista iz Rusije opada iz godine u godinu. Ruski turisti sve više biraju druge turističke destinacije umjesto Crne Gore. Sami Crnogorci doživljavaju najveći negativan uticaj, jer im prihodi od turističkog sektora opadaju, uprkos tome što ruski građani i dalje zauzimaju drugo mjesto posle Srba po broju stranih posjetilaca zemlji“, kazao je ambasador Ruske federacije u Crnoj Gori.

Dodao je da je crnogorsko vojno osoblje dio NATO snaga u Bugarskoj i Letoniji.

„Vlasti su odlučile da rasporede crnogorske instruktore u NATO Centar za bezbjednosnu pomoć i obuku (NSATU) za Ukrajinu i Misiju EU za vojnu pomoć Ukrajini (EUMAM UA). Takođe je najavljeno učešće Podgorice u NATO-ovom mehanizmu PURL (Priority Needs List). Ipak, ne želim da završim na „kisjeloj noti“. Ovo je podstaknuto važnom činjenicom da neprijateljski napadi na Moskvu nisu shvaćeni od strane većine Crnogoraca. Mnogi od njih se otvoreno ne slažu sa politikom raskida sa Rusijom i pokazuju izuzetno dobra osjećanja prema Rusima, zasnovana na zajedničkim duhovnim i moralnim vrijednostima, zajedničkim slovenskim korijenima i neiskvarenom istorijskom pamćenju. Oni osjećaju toplinu i poštovanje prema našoj zemlji i njenim dostignućima u kulturi, književnosti, nauci i umjetnosti. Sve više stranaka i opštinskih administracija dijeli ova osjećanja i pokazuje živo interesovanje za obnavljanje veza sa svojim ruskim partnerima, formulišući konkretne predloge u tom pravcu. Ruska ambasada spremno reaguje na takve inicijative“, naveo je on.

Dodao je da postoje i određeni preduslovi za razvoj privatnog preduzetništva.

„Nekoliko desetina hiljada Rusa živi u Crnoj Gori, doprinoseći ekonomskom razvoju zemlje. Njihova aktivnost je posebno primjetna u telekomunikacijama, kao i u raznim uslugama, uključujući popravku automobila, ugostiteljstvo i građevinarstvo. Naravno, nema potrebe za preteranim iluzijama. Crnogorsko rukovodstvo je čvrsto ograničeno NATO disciplinom i potpuno je vezano za ispunjavanje kriterijuma za članstvo zemlje u EU, što ga primorava da bespogovorno slijedi naređenja evropskih prijestonica, koje su očigledno odlučne da poraze Moskvu. U tom kontekstu, malo je vjerovatno da će bilo kakve korisne inicijative u našem dijalogu sa zvaničnom Podgoricom biti odobrene od strane njenih stranih posrednika. Međutim, njihov rusofobični žar je nemoćan protiv duhovnog srodstva sa Rusijom i zdravog razuma običnih Crnogoraca, koji će, nadamo se, na kraju prevladati“, zaključio je Nj. E. Aleksandar Lukašik, ambasador Ruske federacije u Podgorici.