Amerika konačno priznala da Kosovo nije država!

piše: Nikola Vrzić

Obilna je količina gorko-slatke istorijske ironije sadržana u tom paradoksu što je, od svih zemalja na svijetu, baš Amerika, koja je upravljala samoproglašenjem nezavisnosti i potonjim priznanjem Kosova za državu, upravo priznala da Kosovo nije suvjerena država. A još se više ironije nalazi u tome što je to isto nesuvjereno i samo državoliko Kosovo toj istoj Americi istom prilikom ovih dana poručilo da je car, takoreći, go.

Naravno, nije da nismo već znali to o američkoj imperiji i njenom počasnom predsjedniku koji se opet zateturao i pao, kakav predsjednik takva imperija, na klecavim je nogama ta njihova imperija, ali od Prištine to nismo očekivali. Zaista su ovo neka neobična vremena.

Ali, idemo redom, tako ćemo lakše shvatiti šta se to dogodilo i šta tek slijedi, a sve to što slijedi nije nužno loše.

Samo treba da budemo čvrsti i odlučni kao naši Srbi sa sjevera Kosova jer odatle nema nazad, koliko god da pojedini mediji na srpskom jeziku, što ih doduše ne čini srpskim medijima, više žale za NATO vojnicima povrijeđenim u sukobu sa tim Srbima dok za Srbima ne žale uopšte. Uostalom, već smo na ovom mjestu primijetili da im nije svako nasilje neprihvatljivo, a naročito ako je sa one strane administrativne linije.

Nego, da vidimo kako smo došli do tog nasilja koje bi, eto još jednog paradoksa, moglo da se, bez ironije, pokaže i kao faktor mira i stabilnosti na ovim prostorima.

Polazna tačka u analizi su izbori za čelnike četiri opštine na sjeveru naše južne pokrajine. Pobijedila su neka četvorica Albanaca, a Amerika i svi koji je vjerno, to jest, pokorno, slušaju priznali su taj izbor kao legitiman uprkos tome što je broj glasova koje su dotična četvorica dobili bio primjereniji izborima za predsjednike kućnog savjeta nego za predsjednike opštine. Srbi nisu glasali, utoliko gore po Srbe; nema problema kad ih nema, vidite kako nikakvih sličnih problema nema, na primjer, u Peći, ili Prizrenu, Uroševcu, Prištini… Uostalom, dobar Indijanac je samo mrtav Indijanac.

Pa u skladu s tom demokratskom tekovinom NATO nije imao baš ništa protiv kada su, prošlog petka, prištinski specijalci uz primjerenu, što će reći, dozvoljenu dozu nasilja zauzeli opštinske zgrade.

To im je, inače, uspjelo i zato što je značajan broj tamošnjih Srba, umesto tamo, bio u Beogradu na mitingu vladajuće partije. Bila je to samo poslednja u nizu pogrešnih procjena Beograda koja je i dovela do ovakvog stanja, vanrednog, da se teško naoružani prištinski specijalci samouvjereno, slobodno kreću sjeverom Kosova, a nekada tu nisu smjeli ni da privire. Bilo bi bolje da nismo povjerovali dogovorima iz Brisela, baronesi Ketrin Ešton i obećanjima NATO-a, ali to je već neka druga priča sve i ako njene posledice upravo sada trpimo.

Do zaokreta, elem, dolazi kad je njihova zajednička operacija zauzimanja sjevera Kosova krenula po zlu, a to će reći, čim su im Srbi prvog narednog radnog dana, u ponedeljak, uspješno pružili otpor. Pa je njihov zajednički blickrig proizveo gnjevnu pobunu umesto pokorne kapitulacije.

Slike ne lažu, važno je to što smo na njima vidjeli. Do ponedeljka do 16 časova bio je to njihov zajednički blickrig na Srbe, u to nema sumnje: prema istom su protivniku bili okrenuti i NATO vojnici i specijalci Aljbina Kurtija.

NATO vojnici su srpske civile i napali kad im je naređeno da to učine, zato što su njihovo naređenje da oslobode Kurtijeve specijalce iz svog okruženja okupljeni Srbi prije toga odbili.

Usledila je makljaža u kojoj nenaoružani srpski civili protiv naoružanih NATO vojnika nisu izvukli deblji kraj. Prirodno, uslijedila je reakcija NATO-a i svih NATO ambasadora u Prištini koji su, kao po komandi, jedan za drugim izdali saopštenja da je nedopustivo nasilje civila nad vojnicima.

Sve potpuno očekivano, najzad, tako smo i navikli.

Potom, međutim, dolazi do pomenutog zaokreta u sklopu koga najednom nisu samo Srbi krivi, nego i Aljbin Kurti. Kažu mu da predsjednicima kućnog saveta nije trebalo da zauzima opštinske zgrade na sjeveru – oni koji su mu i pomogli da zauzme te zgrade.

Šta je do ovog zaokreta dovelo, u ovom trenutku može samo da se nagađa. Možda im je akcija postala preskupa zbog neočekivanog otpora Srba pa je od nje sad potrebno oprati ruke. Ili su na vojnike NATO-a pucali policajci Aljbina Kurtija da bi i za to okrivili Srbe pa su u tome uhvaćeni? Ili je u pitanju nešto treće što još ne znamo; ne vredi sad raspravljati o tome.

Ali je činjenica da je, posle toga šta god to bilo, svega par sati nakon 16 časova u ponedeljak, započeo taj zaokret u vidu sankcija i raznih prijetnji za Aljbina Kurtija jer odbija da postupi po naređenju onih koji su navikli da mu naređenja izdaju.

I time su, nehotice, priznali da njihovo priznanje samoproglašene nezavisnosti Kosova ne znači ništa čak ni njima samima. Jer to Kosovo ne smatraju suvjerenom državom, koja je bar za toliko suvjerena da se smije smatrati ovlašćenom da opštinske službenike uvede u opštinske zgrade, već ga smatraju svojim protektoratom čiji se suverenitet ne proteže ni do tih nekoliko opštinskih zgrada.

Ali i više od toga. Kurtijevo odbijanje da postupi po naređenju, sve i ako na kraju postupi po naređenju, pokazuje gdje su granice moći ove imperije koja se tetura, spopliće i pada. Da je ta imperija stabilna kao što više nije, nikakav se Kurti ne bi usudio da joj se usprotivi; a kamoli da se dozvoli da to protivljenje dospije i do javnosti, koja sad u cijelom svijetu vidi da je i tako nešto moguće.

Ironija ne može da bude veća. Nije najveći protivnik Amerike, nego njen najpokorniji sluga, dokazao da njena moć više nije kao što je bila.

Razumije se, sve ovo ne znači da će bilo ko u to ime odustati od pritiska na Srbiju da prizna ono što priznati ne može. Ipak, sada se uspostavlja interesantna dinamika događaja i zločin bi bio da je ne iskoristimo; Ramuš Haradinaj, ne samo u svoje ime, to je sigurno, pokreće proceduru opoziva Aljbina Kurtija, i šta ako tamo uslijede vanredni izbori? Šta ako i u ostatku Srbije uslede vanredni izbori, a nijedna vlada u tehničkom mandatu ne smije da donese bilo koju od sudbinskih odluka koje se sad od nas traže… Pa kad onda uslijede, već iduće godine, i izbori za Evropski parlament i predsjednički izbori u Americi, kada će im Kosovo ponovo dospjeti na dnevni red da mogu ozbiljno da mu se posvete?

Uzgred, nije čudno što se one sluge zapadnog pritiska na Srbiju izričito protive tako higijenskom izlazu iz tekuće krize kao što su vanredni izbori, ako stanje postane nepodnošljivo.

Ali i mimo toga postoji jedan mnogo važan zaključak. Protekli dani, naime, pokazali su nam, da nas ohrabre, da je srpski otpor njihovim antisrpskim akcijama i te kako živ, i žilav. Tako da je postao ozbiljan politički faktor na koga mora da se računa. Srbi i dalje mogu da uzvrate kad su napadnuti, i to sad znaju svi koji bi da ih napadnu, i na to moraju da računaju. To je računica za koju znamo da im se ni malo ne dopada.

A kad tome dodamo i podršku Rusije i Kine koja je ovom prilikom upadljivo intenzivnija nego prije, rezultat je takav da Beograd ne smije da ga ne iskoristi.

Tim pre što bi sad moralo da bude jasno: pružanje otpora nije samo efikasno sredstvo rješavanja svih naših problema sa njima, nego je i jedino sredstvo za to.

Sva druga sredstva koja smo primijenili, uostalom, našu liniju odbrane već su i povukla skroz do Skupštine opštine Zvečan koja je trenutno opasana bodljikavom žicom…