Pametni telefoni jedva da se još mogu rastaviti. Ali, naučnici, ekološki aktivisti i neki političari žele da okončaju praksu koncerna kojima je često cilj da se staro pokvari, pa da potrošač kupi novo, piše DW.
Kompanija „Šift“ iz njemačke pokrajine Hesen, koja je napravila telefon Šiftfon, tvrdi da je uspjela drastično da smanji otpad, kroz djelove koji su zamjenjivi. Prva je koja je 2016. godine uvela depozit na uređaje. Firma sakuplja korišćene aparate i plaća za to kauciju, ali i procijenjenu vrijednost, piše DW.
Cilj je da se poprave telefoni koji će se proizvoditi u narednim godinama, ili makar da se identifikuju djelovi koji mogu ponovo da se koriste. Malo je komponenata koji ne mogu više uopšte da se iskoriste. Preduslov za ovakvu reciklažu je modularna građa telefona, pošto je svaki sastavni dio zamjenjiv.
U dizajnu je tajna
Marina Proske i Karsten Šiške sa Instituta Frauenhofer za pozudanost i mikrointegraciju istražuju na koje načine se životni vijek mobilnih uređaja može produžiti, te su ostvarili saradnju i sa kompanijom „Šift“.
Modularni dizajn, koji već dugo postoji kod računara, vide kao jedan od uslova za mogućnost popravke telefona i tableta.
„Dizajn Šiftfona omogućava da se čak i najmanji djelovi zamijene. Zbog toga je popravka izuzetno povoljna, kada se dođe do novih djelova“, kaže Proske i dodaje da je vrijeme bitan faktor kada su u pitanju troškovi popravki.
Zato je od velikog značaja i kako su djelovi raspoređeni. Kod mnogih telefona potrebno je mnoge djelove ukloniti, prije nego što se dođe do pokvarenog dijela. Proske smatra da bi dizajn trebalo pojednostaviti.
Ukidanje nepopravljivih telefona
Baterije i ekrani se najčešće kvare. Njihova zamjena bi trebalo da se odvija toliko lako, da čak i laici mogu to sami da urade, smatra Proske.
Osim toga, potrošači često brinu da im se ne izgube podaci kada daju telefon majstorima na popravku.
“Često im se vrati nazad uređaj na kojem je sve obrisano. Zbog toga je bolje da svako može svoj uređaj sam da popravi kod kuće”, kaže sagovornica DW.
Ipak, ovakav dizajn nosi sa sobom i rizike, pošto je pri popravci moguće da se smanji vodootpornost i otpornost na prašinu, kao i da se ošteti dio za punjenje bez kabla.
Rezultati studije koju je Institut sproveo sada su ugrađeni i u evropsko zakonodavstvo. Evropska komisija radi na odgovarajućim propisima za pametne telefone i tablete, te će oni prvi put uključiti zahtjeve za dizajn proizvoda, dostupnost rezervnih djelova, trajanje baterije i druge mjere namijenjene produženju radnog vijeka.
“Minimum je da se na tržište više ne stavljaju uređaji koji se ne mogu popraviti“, smatra Karsten Šiške, jedan od stručnjaka koji je učestvovao u izradi studije.
Oznaka za popravku koja bi bila slična drugim prepoznatljivim etiketama na telefonu služila bi da pokaže kupcu na kom nivou je uređaj kada je u pitanju zamjena djelova.
Da li su ocjene za popravljivost dovoljno stroge?
Francuska je početkom 2021. uvela slične kriterijume za televizore, pametne telefone, laptopove, mašine za pranje veša i kosilice. Sami proizvođači svojim proizvodima dodjeljuju ocjenu između 1 i 10. Godinu dana kasnije, Organizacija za zaštitu potrošača sprovela je ispitivanje i otkrila da je više od polovine potrošača mogućnost popravke uzelo u obzir prilikom donošenja odluke o kupovini.
„Neki proizvođači i prodavci su se dosjetili da omoguće kreiranje i prikaz indeksa popravljivosti. Na primjer, daju više dokumenata za popravku ili nude mogućnost lakšeg naručivanja rezervnih djelova“, kažu iz Organizacije.
Međutim, proizvodi sa niskom ocjenom su rijetki. To znači ili da se većina uređaja lako može popraviti ili da trenutni sistem ocjenjivanja nije dovoljno strog. Pošto nekoliko aspekata ulazi u ocjenu, ona može biti visoka, iako jedan kriterijum kao što je, na primjer, rastavljanje uređaja dodatno otežava popravku u praksi.
Prema Organizaciji za zaštitu potrošača, postoje dobre ili čak veoma dobre ukupne vrijednosti za Eplove i Samsungove telefone koji su ispitani.
“Međutim, rastavljanje uređaja koji su ispitani je bilo ozbiljno otežano zavarenim ili zalijepljenim komponentama”, kažu.
Popravke više ne bi trebalo da budu skup izuzetak, već pravilo, smatraju iz njemačkog Udruženja za životnu sredinu i zaštitu potrošača. Troškove popravke takođe treba smanjiti.
Od njemačke vlade takođe zahtijevaju smanjen PDV za popravku. Za sada je savezna pokrajina Tiringija jedini primjer pokrajine koja dodjeljuje 50 odsto subvencija do 100 eura godišnje za električne uređaje.
Serviseri pripadaju poznatim trgovačkim ulicama
„Građanima su potrebni pružaoci usluga popravke u njihovom životnom okruženju, gdje imaju povjerenja“, kaže Džonatan Šot iz Udruženja životnu sredinu i zaštitu potrošača.
Zanatlijama, međutim, ulazak na ovo tržište trenutno jedva da se isplati, a mnoge dugogodišnje firme za popravke ne mogu da nađu nove radnike. Monopol koji drže proizvođači rezervnih djelova i softvera i nedostatak pristupa tehničkoj dokumentaciji otežavaju rad malim firmama koje se bave popravkama.
Mnogi nemaju priliku da vide kako se pokvaren uređaj može demontirati i popraviti. Jedna kampanja organizacije za zaštitu životne sredine Grinpis želi da to promijeni.
„Desetina maloprodajnog prostora u Njemačkoj trebalo bi do 2030. godine da pripada radnjama koje pružaju alternativu kupovini novog“, kaže Viola Folgemut, ekspertkinja za upravljanje reciklažom i očuvanje resursa.
Ovo uključuje popravke, pijace za iznajmljivanje i zamjenu stvari, kao i prodavnice polovnih i popravljenih dobara.
„Bitno je da ove radnje i pijace budu u samom centru grada“, kaže ona.
Serviseri pripadaju centralnim adresama, na primjer u poznatim trgovačkim ulicama kao što su frankfurtska Ceijl ili hamburška Monkebergštrase. Gradovi bi to mogli da postignu kroz poreske olakšice, subvencionisane kirije i druge podsticaje.
Grinpis stoga trenutno traži opštinsku zajednicu sa kojom bi mogla da započne inicijativu smanjenja otpada.
