Nakon što je objelodanjeno da će premijer Crne Gore Dritan Abazović krenuti u proces potpisivanja Temeljnog ugovora sa sektom Miraša Dedeića, javnost Crne Gore se sa pravom upitala po kom osnovu se Temeljni ugovori potpisuju sa nevladinim organizacijama. Imavši u obzir da NVO sekta koja ima aspiracije da bude vjerska zajednica traži od Vlade Crne Gore da se potpiše i Temeljni ugovor sa njima, kao i sa jedinom kanonski priznatom vjerskom zajednicom u Crnoj Gori Srpskom pravoslavnom crkvom, postavlja se pitanje – sa kojim još vjerskim zajednicama država Crna Gora može potpisati Temeljni ugovor.
Koliko je apsurdna separatistička tendencija pojedinih grupacija u Crnoj Gori govori činjenica da i pored opšte poznate NVO Crnogorska pravoslavna crkva, postoje čak i druge paracrkvene organizacije u Crnoj Gori a što je naš portal ranije objavio. Naime, 2013. godine osnovane su dvije vjerske organizacije koje mogu predstavljati potencijalnu opasnost po Rimokatoličku crkvu u Crnoj Gori, konkretnije Barsku nadbiskupiju i kotorsku biskupiju – tzv. Crnogorska katolička crkva i tzv. Crnogorska protestantska crkva, a po Zakonu kao vjerske zajednice ih je registrovala ista osoba, Ivan Zanković.
Interesantno je da sada, kada se govori o potpisivanju Temeljnog ugovora sa sektom Miraša Dedeića, ne pominju se druge vjerske zajednice sa kojima je potrebno potpisati Temeljni ugovor, odnosno tzv. CPC(vol. 2) i CKC. koje su kao takve i registrovane. Očigledno je da ne žele da ih pominju jer znaju da bi dobili odgovor od Svete stolice i da ne mogu postojati separatističke tendencije u Rimokatoličkoj crkvi koju novocrnogroci protažiraju zaslijepljeni svojim „komitluku“.
Imavši ovo u vidu, primjećuje se problematika koja postoji u novocrnogorskom konceptu da sve što se nalazi na teritoriji Crne Gore automatski mora da ima taj crnogorski prefiks. Do sada je ovo išlo direktno na štetu srpskog naroda Crne Gore, ali očigledno je da se postavio i teren za neke druge „ratove“ koji bi se vodili a koji bi utvrdili poziciju Crne Gore. Sa druge strane, separatističke tendencije se ne tolerišu u Rimokatoličkoj crkvi, shodno tome, kad su se ove „vjerske zajednice osnovale“ poslate su oštre poruke kako „ne vjeruju da je crnogorska vlast ovo mogla sama sebi da dopusti“.
To je slučaj sa Rimokatoličkom crkvom koji je gotovo istovjetan sa statusom Srpske pravoslavne crkve i napada na nju. Ipak, cjelokupna priča oko tzv. „crnogorskih crkvi“ pada u vodu, jer su vjernici svjesni koje su tradicionalne vjerske zajednice u Crnoj Gori, da je crkveno ustrojstvo već uspostavljeno i da se to nikada neće promijeniti. Što prije shvate apsurd i uzaludnost ove priče i retorike, tim bolje po njih.
