Bivši reprezentativac Srbije Vladimir Micov riješio je u 38. godini da okonča profesionalnu karijeru. Poslednju sezonu proveo je u ekipi Budućnosti sa kojom je nastavio žetvu trofeja. Osvojio je 16 pehara. Bio je šampion Srbije, Crne Gore, Rusije i Italije, sa CSKA pokorio VTB ligu, sa ekipom Galatasaraja Evrokup.
„Proteklu 21 godinu, imao sam privilegiju da moj posao bude igra, da pobjeđujem, da gubim, da učim, da poslije poraza pomjeram limite i obaram sopstvene rekorde. Svaki put bilo je čast, privilegija i zadovoljstvo izaći na teren i samo igrati košarku. Imao sam sreću da radim rame uz rame sa nekim od najboljih trenera i igrača koje poznajem. Nakon dvije decenije, 12 klubova, osam gradova i sedam država, iz igre izlazim ispunjen i zadovoljan. Ni za čim ne žalim. Ovom poslednjom sezonom, zatvorio sam krug. Hvala svima koji su na bilo koji način u bilo kom trenutku bili uz mene“, istakao je Micov.
Ostaće upamćen kao veoma vješt i inteligentan košarkaš, ali prije svega kao sjajan šuter. Iza sebe ima 246 nastupa u Evroligi, prosječno je bilježio 9,7 poena po meču. Ubacio je 332 trojke u elitnom takmičenju (uz 41,9 odsto preciznosti) i sa tim učinkom je 23. na vječnoj listi.
Ponikao je u ekipi Beopetrola, da bi ljeta 2002. godine potpisao ugovor sa Crvenom zvezdom. Nije odigrao nijedan zvanični meč za crveno-bijele, pa se preselio u OKK Beograd, a potom nastupao i za Lavove.
Uslijedio je odlazak u Crnu Goru, gdje je dobio četvorogodišnji ugovor od Budućnosti. Ostavio je dubok trag u Podgorici, a stigao je i tri mjeseca da provede na pozajmici u Partizanu, sa kojim je postao šampion Srbije. Prvi mandat u plavom dresu okončao je sa jednom titulom i tri osvojena Kupa Crne Gore.
Budućnost je napustio u martu 2009. godine i preselio se u Grčku, ali proveo je samo par mjeseci u Panioniosu. Okušao se i u Vitoriji, ali se poslije polusezone u Baskoniji preselio u italijanski Kantu.
Iskorak je napravio ljeta 2012. godine, kada je prihvatio ponudu moskovskog CSKA sa kojim već u prvoj sezoni osvaja rusko prvenstvo i VTB ligu. Produžio je saradnju na još jednu godinu i ponovo osvojio regionalno takmičenje.
Nakon toga tri godine je proveo u Galatasaraju sa kojim se domogao pehara Evrokupa (2016). Iste sezone bio je uvršten i u idealnu petorku drugog najkvalitetnijeg košarkaškog takmičenja na Starom kontinentu.
Poslije Budućnosti, najveći dio karijere proveo je u Olimpiji Milano. U Prestonici mode je izrastao u lidera tima, ponio i kapitensku traku, stekao status miljenika navijača. Jednom je bio prvak Italije, osvojio je i Kup, ali i tri Superkupa na Apeninima. U sezoni 2020/21. je „manekene“ vratio na fajnal-for Evrolige poslije 29 godina čekanja.
Minulog ljeta je odlučio da ponovo zaigra u Podgorici, a poslije duple krune u Crnoj Gori, odlučio je da stavi tačku. Poslednju sezonu u profesionalnoj karijeri pamtiće i po poenima sa zvukom sirene za pobjedu protiv Partizana u drugom meču polufinalne serije ABA lige.
Sa omladinskom reprezentacijom Jugoslavije uzeo je bronzu na Evropskom prvenstvu u Rusiji prije 17 godina, a još 2001. godine je sa kadetskom uzeo evropsko zlato u Letoniji.
(mozzart sport)
