Nije Svetislav Pešić nakon debakla na Evropskom prvenstvu došao sa košarkašima Srbije u Beograd, već je iz Berlina otputovao za Minhen. Izostalo je sučeljavanje sa nezadovoljnom javnošću. Iskusni strateg se danas obratio pismom na zvaničnom sajtu Košarkaškog saveza Srbije u kome nije preuzeo odgovornost za ispadanje u osmini finala Evrobasketa od Italije.
– Ovogodišnje Evropsko prvenstvo koje se održava nakon pet godina, izazvalo je ukupno ogromno interesovanje. Opšta ocjena stručne javnosti, da je zahvaljujući učešću velikog broja vrhunskih igrača i to ne samo iz NBA, ovo do sada po kvalitetu najjače Evropsko prvenstvo – kazao je Pešić i potom indirektno pokušao da nađe alibi:
– Svjedoci smo da se izjednačuje kvalitet, da “male” košarkaške zemlje napreduju, favoritima je sve teže da pobjeđuju, a nisu izostala ni iznenađenja. Turnirski sistem takmičenja je surov i dovoljno je bilo da mi imamo nešto više od deset “loših” minuta, pa da sav uložen trud ostane bez nagrade u vidu plasmana koji smo svi mi, igrači, članovi stručnog štaba i ljudi iz Saveza očekivali. Ogromno je razočarenje naše i svi smo i dalje veoma tužni.
Pešićev pokušaj preuzimanja odgovornosti je u najmanju ruku mlak.
– Apsolutno sam svjestan odgovornosti i razočarenja koje smo priredili našim navijačima. Uvijek ću isticati atmosferu, drugarstvo i zajedništvo koje su igrači izgradili između sebe kako za vrijeme priprema a posebno za vrijeme takmičenja. Ističem ovo uprkos tome što smo se suočavali sa povredama i bolestima, a neki igrači nisu ni otputovali na Evropsko prvenstvo. Turnir su propustili Bjelica, Avramović, Bogdanović koji je morao da se podvrgne operaciji… Milutinov i Marinković nisu nastupali na nekoliko utakmica zbog bolesti, a Nedović je zbog povrede prerano završio svoje učešće na EP – istakao je Pešić.
Činjenica je da je iskusni strateg, a ne niko drugi, selektor i da je upravo on odlučio da na Evrobasket povede bolesnog Milutinova, rovitog Nedovića, koji je sklon povredama i koji se povrijedio na startu trećeg meča na šampionatu… Podsjećanja radi, Pešiću nije valjao jedan Miloš Teodosić, pa onda neozbiljno zvuči „kukanje“ jer u timu nije imao Aleksu Avramovića. Ostavio je selektor „orlova“ kući talentovanog Filipa Petruševa, a poveo Dušana Ristića koga nije koristio u meču sa Italijanima…
– Međutim, i pored svih poteškoća, ekipa je rasla iz utakmice u utakmicu, pokazala karakter, postojanost i preuzela apsolutnu odgovornost ne tražeći bilo kakave izgovore i opravdanja. Ponosan sam i bilo mi je veliko zadovoljstvo da sam učestvovao zajedno sa njima u ovom procesu. Svi smo zajedno učinili sve što je u našoj moći da na najbolji način repezentujemo našu zemlju, našu košarku i našu košarkašku kulturu – rekao je Pešić.
Po njegovom mišljenju dobre stvari su bile:
– Za veoma kratko vrijeme obavljen je ogroman posao, uspostavljen izgubljeni kontinuitet. Za vrhunske sportske rezultate, ne samo na reprezentativnom nivou, neophodno je iskustvo, znanje i kvalitet. Mi to sve imamo, u Lučiću, Kaliniću, Nedoviću, Kuridži, kao i u Bjelici i Bogdanoviću koji iz poznatih razloga nisu bili na prvenstvu. Jezgro reprezentacije čine igrači generacije rođene 1994. i 1995. koji su prošli sve reprezentativne selekcije – Jokić, Micić, Milutinov, Gudurić, Jaramaz, Davidovac, Ristić, Dobrić, Avramović zatim Marinković i neki od kandidata iz kvalifikacionih prozora. Takođe, u dolasku je plejada novih mladih igrača koji treba da obezbede kontinuitet – Simanić, Petrušev, Pokuševski, Koprivica, Smailagić, Trifunović, Jović, Đurišić… – govorio je Pešić o blistavoj budućnosti, iako je i sam nedavno u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo da se boji da Srbiju ne stigne sudbina Hrvatske.
– Da li će se oni u budućnosti redovno odazivati akcijama reprezentacije neće samo zavisiti od njih, već prije svega od njihovih klubova. Prioriteti u njihovim profesionalnim karijerama se mijenjaju, mnogo će zavisti kako će se oni tretirati i razumeti. Igrači treba da dobiju osjećaj poštovanja, jer se ne postavlja pitanje njihove pripadnosti, odgovornosti i želje da igraju za svoju reprezentaciju. Neophodno je nastaviti sa obezbjeđivanjem vrhunskih uslova, kakve naši reprezentativci imaju u svojim klubovima ili kakvi postoje u zemljama naših rivala na svim takmičenjima. Ono što moraju svi da shvate, jeste da uvijek moramo raditi bez pritiska i euforije da se, po svaku cijenu, moraju osvajati samo zlatne medalje.
Podsetio je Pešić na neka ranija vremena kad je takođe kao selektor vodio reprezentaciju.
– Pristao sam i prihvatio poziv kao izazov da pomognem ne samo uspjesima reprezentacije, već ukupnom poboljšanju ugleda naše košarke u Evropi i svijetu. Nisam po prvi put kritikovan i vrijeđan. Toga je bilo i ranije, za vrijeme EP 2001 u Istanbulu, pa potom i u Indijanapolisu 2002. Evo i sada se nije desilo ništa novo, za vrijeme dok pobjeđujemo u Pragu, a nakon toga i u Berlinu. Sve to mene lično ne dotiče jer znam odakle dolazi i koji su motivi. Te kritike, omalovažavanja, vrijeđanja više govore o njima. A kao trener, uvek sam stajao ispred svojih igrača i ekipe. Zajedno sa svojim saradnicima vrlo čvrsto stojim iza svojih odluka, uloženog rada, posvećenosti, skromnosti i entuzijazma koji su istovremeno moji saradnici zajedno sa igračima i pokazali. Da se izbriše sve što je urađeno i postignuto, i to zbog poslednjih deset minuta na utakmici protiv Italije – ja to neću dozvoliti!
Na kraju, Pešić je pohvalio igrače:
– Reperezentacija je svojim ponašanjem i načinom igre oduševljavala ne samo naše navijače u Pragu, već i kompletan košarkaški svijet a posebno stručnu javnost u Evropi. Želim da istaknem dvije velike pobjede protiv Grčke i Turske u veoma važnom momentu za naše dalje šanse u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Neće mnogo vremena proći, a novembar je veoma blizu, kad reprezentacija Srbije nastavlja sa kvalifikacionim utakmicama za Svjetsko prvenstvo protiv Velike Britanije i Turske. Ponovo dolaze “prozori” i neizvjesnost oko toga na koje igrače reperezentacija Srbije može da računa. Iskreno se nadam da će svi prema svojim mogućnostima, učiniti sve da se više nikada ne ponove pripreme i odziv igrača kao u junu ove godine.
Pešić je želio da istakne još jednu činjenicu:
– I za kraj da bude jasno, nikada neću odustati od svojih principa, načina selektiranja, izbora igrača i svojih saradnika. Analiziraću i biću uvijek spreman da prihvatim i različita mišljenja i predloge, ali ću ostati vjeran ljudima čiji je cilj isključivo košarka – zaključio je Pešić.
Srbija je bila zemlja košarke, uvijek su košarkaši sa ovih prostora osvajali medalje na klupskom i reprezentativnom nivou i zato se takmičenje bez medalje smatra kao neuspjeh. Jednostavno, to je taj mentalitet pobjednika. Pešićev monolog izgleda kao košmar iz nekih drugih sportova, gdje nemamo mentalitet pobjednika i gdje, kao što je i sam Kari rekao na jednom legendarnom tajml-aut dok je vodio Crvenu zvezdu „odmah skinemo gaće“. U tim sportovima slavimo kad uspješno prebrodimo kvalifikacije. Pešićevo „Svjedoci smo da se izjednačuje kvalitet, da “male” košarkaške zemlje napreduju, favoritima je sve teže da pobjeđuju, a nisu izostala ni iznenađenja“ utjeruje stah u kosti ljubiteljima sporta sa ovdašnjih prostora jer ih podsjeća na ono luzersko „danas svi igraju fudbal“, koje smo slušali nakon milion i nekog debakla fudbalera u kvalifikacijama. Pešićev govor o pritisku koji trpe igrači jer se od njih stalno traži zlato takođe ne pije vodu. Aleksandar Đorđević je na prošlom Evrobasketu odveo (zbog povreda i otkaza) praktično treći tim i najavio borbu za najviši plasman jer je to SRBIJA i takvi ciljevi se uvijek moraju postavljati… i igrao je finale!
