Novinar i publicista Manojlo Manjo Vukotić u intervjuu „Nedeljniku“ govorio je o istorijskoj ulozi Krsta Popovića koja je odredila njegov život.
– Krsto je čovjek kome sada pjesme pjevaju pripadnici novog – takozvanog komitskog pokreta, za koji natucaju da je u Crnoj Gori jak. Krsto je bio junak balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. Učestvovao je, posle, u Božićnom ustanku, u januaru 1919, protiv takozvane srpske okupacije. Izbjegao je u bijeli svijet, a onda pokorno zamolio kralja Aleksandra da se vrati i da će mu vjerno služiti. Vratio se i dobio penziju. U Drugom svjetskom ratu Krsto Popović sarađuje sa Njemcima i Italijanima. Otvoreno. A sinovi mu u partizanima: Radovan je poginuo na Sutjesci, a Nikola postao general JNA i narodni heroj. A Krsta, komitu, oznovci su likvidirali u nekim hercegovačkim dubodolinama, marta 1947. godine – rekao je on.
Vukotić se upitao kako je moguće da novonastali Crnogorci Popovića slave kao „oca nacije“ ako se zna da je on bio nacionalni izdajnik i da se uvijek pisao kao Srbin.
– Zašto novonastali Crnogorci pjevaju Krstu Zrnovu kao „ocu nacije“ i perjanici crnogorstva kada je bio nacionalni izdajnik a svuda se i uvijek svojeručno pisao kao Srbin? – zapitao se on.
On je istakao tragičnu sudbinu unuka Kralja Nikole, princa Mihaila Petrovića kojeg i danas nepravedno zaboravljaju vlasti u Crnoj Gori.
– Zar ne bi bilo lijepo pjevati, ili pisati, ili pričati, o princu Mihailu, unuku kralja Nikole, koji je odbio, 12. jula 1941, ponudu svoje tetke Jelene Savojske i izdajničkog odbora Sekule Drljevića da sjedne na presto Petrovića? Čitav rat proveo je u njemačkim zatvorima. I još uvijek leži na jednom pariskom groblju, ispod trule krstače! Politički prevaranti su odavno obećali da će ga prenijeti na porodično groblje u porti Cetinjskog manastira, ali imaju preća posla. Moje pitanje u današnjem obračunavanju, u pojašnjavanju istorije, kome se nadam da ću pomoći ovom svojom knjigom, jeste: zašto sve te stare podjele ne mogu da se pomire upravo na ovim tragičnim primerima – dodao je on.
Vukotić smatra da pomirenje u Crnoj Gori treba graditi na ličnosti kneginje Zorke i majke kralja Aleksandra Karađorvića, u čijoj je biografiji skupljena je suština, sva ljubav, bratstvo, veza Srba i Crnogoraca
– Zašto su, na primjer, u Podgorici svečano, ponosito, otvorili spomenik Jeleni Savojskoj? Ona jest ćerka najdugovječnijeg gospodara Crne Gore i italijanska kraljica, ali je pod vlašću Savoja okupirana Crna Gora. A zašto, nigdje, spomenik nema njena sestra Zorka, prvo kraljevo dijete? Bila je žena kralja Petra osloboditelja i majka kralja Aleksandra ujedinitelja. U njenoj biografiji skupljena je suština, sva ljubav, bratstvo, veza Srba i Crnogoraca. Koji mudraci, kojih gena, kojeg identiteta, zaboravljaju ovu kneginju? Oko nje se valja miriti, a ne razdvajati – zaključio je Vukotić.
A Princ Mihajlo Petrovic , odbio 1941 krunu pod tutrstvom Fasista i zato posao u konc .Logor i njega su Montenegrini odbacili, nema spomenika niti se spominje.
Petrovicu imaju fondaciju, Ima se novca.Ima se moze se ALI?
Savojesu plave krvi a crnogorci vole gospodara ma kolikoih matletiro,a karadjordjevici dolaze iz naroda pa nemaju puno plave krvi,po montenegrimskim shvatanjima vjerovatno ne zaslužuju neku posebnu pažnju.