BORBA podsjeća: Vesna Medenica dogovorila 2006. godine sa Hrvatima da za ratove ’90-ih odgovara samo crnogorska strana, a Hrvate abolirala! (FOTO)

Vesna Medenica, koja je 2006. godine bila vrhovni državni tužilac, potpisala je te godine sporazum sa državnim odvjetništvom republike Hrvatske sporazum „o suradnji i progonu počinitelja kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida“.

Po ovom sporazumu, moguća je ekstradikcija crnogorskih državljana koji su počinili ova krivična djela. Međutim, poznato je da je u ratovima 90ih samo crnogorska strana odgovarala dok su Hrvati bili abolirani. Tako se tek danas na sjednici Odboru za politički sistem, pravosuđe i upravu raspravlja o logoru Lora gdje je ubijeno 14 pripadnika nikšićko šavničke grupe.

U dokumentu koji je potpisan u Budvi se navodi sledeće.

Uzimajući u obzir da uslijed ustavnih odredbi ekstradikcija vlastitih državljana, a također da u predmetima ratnih zločina nije moguć ustup progona, sudionici smatraju da se razmjenom dokaza, te pružanjem pomoći i suradnjom o daljnjem prikupljanju nužno potrebnih dokaza i podataka može ostvariti cilj, tj. da počinitelji ovih kaznenih djela budu privedeni pravdi i kažnjeni, postigli su suglasnost o sljedećim pitanjima

Odredbe ovog sporazuma primjenjivati će se u predmetima kaznenih djela ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida (u daljem tekstu: ratni zločini) koji su počinjeni na području Republike Hrvatske, odnosno prema državljanima Republike Hrvatske, a čiji počinitelji imaju prebivalište i/ili državljanstvo Republike Crne Gore

Koliko je mučeno 14 crnogorskih građana u logoru Lora, najbolje govori svjedočenje jednog logoroša, koji je prije 20 godina ispričao za Glas javnosti.

Luka Adžić, Dušan Barović, Ranko Vujović, Luka Gazivoda, Borivoje Zirojević, Dragan Jakovljević, Luka Papić, Miloš Perunović, Pavle Popović i Ratko Simović, svi Nikšićani, kao pripadnike bivše JNA, hrvatske vojne snage zarobile su u Mostaru 1992. Od tada im se gubi svaki trag. Sve do avgusta 2003. godine godine kad su njihova izmučena i izmasakrirana tijela pronađena na ledini kod Mostara.

Kao što je „Glas“ već pisao, u pitanju je sekundarna grobnica, što znači da su tijela prvo sahranjena na drugom mjestu, a zatim prebačena u hercegovački grad.
Porodice su im se nadale godinama, godinama su slušali o putešestvijama i svirepim mučenjima sinova, muževa, očeva… A većina ovih vojnika je životni put završila još u splitskom logoru Lora, 1992. godine.

Mario Barišić iz Šibenika, Hrvat koji je kao inspektor išao u obilazak Lore, među prvima je javno progovorio o strahotama kroz koje su tamo prolazili zarobljenici, među kojima je po crnogorskom akcentu prepoznao i vojnike JNA iz Nikšića.

„Vidjeli smo odmah o čemu se radi. Ne možete zamisliti u kakvom su stanju bile te prostorije, poprskane krvlju. Tamo su bili ti nesretnici, izobličeni od udaraca“, nepovezano je pričao Barišić.

On je potvrdio da je zatvor bio prenatrpan, ne samo ratnim zarobljenicima, već ženama i starcima.

Dan koji Barišić nikada neće zaboraviti je 11. septembar 1992, kad je i išao u obilazak Bloka Ce, u kome su bili zarobljenici koji nigdje nisu zavedeni.

Barišić kaže da je bio šokiran onim što je vidio i čuo kako zatvorenici sa crnogorskim akcentom, mole da ih ubiju! Neki od isprebijanih Nikšićani bili su bez jezika, ušiju, svi izobličeni…
„Vidite bolesnike (vojni policajci, prim. nov.) da se smiju, ovi izmučeni, izmasakriran i ne smijete sada dovesti sebe u opasnost da ne bi posumnjali!.

Barišić je tada naveo da je polovinom aprila 1992. nastala panika u Lori kad je Međunarodni crveni krst saznao da su tu dovedeni civili iz Kupresa, Splita i okoline.

Neki civili iz sela Ubli odvedeni su u Loru, drugi u Kuline.

„Tada su sve civile prebacili u Zadar, a ostavili su Crnogorce koje sam ranije vidio u Bloku Ce. Kasnije sam čuo da ih je sedmoro zaklano i da su bačeni u Kevinu jamu“.

Da su Crnogorci iz Nikšića iz Mostara prebačeni u Loru, potvrdili su mnogi svjedoci, pa i žene zarbljene u Kupresu.

„Glas“ je zahvaljujući Komitetu za ratne zločine u Beogradu došao do svjedočenja bivših logoraša.

„Bilo nas je pet žena i smjestili su nas u zasebnu ćeliju, pored ćelija u kojima su bili muškarci,“ priča jedna od zatvornica.

Preko puta ženske ćelije bila su smještena četiri Crnogorca iz Nikšića. Svedokinja dalje priča kako su muškarce po cio dan tukli i mučili, a Luku Gazivodu pretukli tako da je ostao ležeći i nije davao znake života. Sjutradan je, kaže, čula neko zakivanje dasaka. Kasnije je vidjela mrtvački sanduk koji su uveče iznijeli u krug, rekla je svedokinja iz Kupresa.

„Jednom vojnom starešini, koga su zvali Crnogorac, stražari su odsjekli uši i natjerali ga da ih pojede“, izjavio je jedan od svjedoka.

Za Luku Adžića jedan od preživjelih kaže da je imao dugu bradu, koju su mu hrvatski stražari obrijali, a zatim ga natjerali da je cijelu pojede.

„Koliko se sjećam, svima su im bile odsječene uši, odnosno čini mi se da je samo jednom od njih ostalo jedno uvo. Oni su bili poređani po podu, tako što su neki bili naslonjeni na zid, a neki od njih u poluležećem položaju. Nekima od ovih ljudi su već bile izvađene oči, a nekima su preda mnom oči vadili“.

„Sjećam se kako je jedan od mučitelja jednom od njih zabio nož u jezik i povukao nož, te mu je odsjekao jezik. Jednom od ovih Crnogoraca nisu izvadili oči, tako da je mogao da vidi šta se dešava, pa su zatim počeli da kolju jednog po jednog. Na kraju, ostao je živ samo ona kome nisu izvadili oči. Jedan od mučitelja je poređao tri noža, jedan pored drugog, i rekao mu da bira nož kojim će ga zaklati“.

Ovaj mučenik, kome je zaista bilo dosta muka i poniženja, upro je rukom u jedan od noževa. Jedan od mučitelja, nisam tačno siguran koji, ali čini mi se da je to bio onaj koji je zahtevao da bira nož, potpuno je pobjesneo – više je ličio na zvijer nego na čovjeka – i munjevitom brzinom dograbio je taj nož i za djelić sekunde prišao Crnogorcu i jednim zamahom odvojio mu glavu od trupa – detaljno je opisao jedan od preživjelih svjedoka koji su vidjeli kako hrvatski zločinci svirepo muče pripadnike JNA.

Za svirepa iživljavanja i za postojanje logora Lora uHrvatskoj niko nikada nije odgovarao. Nacionalni savjet za saradnju sa Hagom, na čijem čelu je Goran Svilanović, a na predlog Komiteta za ratne zločine, novembra 2002. je zatražio da se slučaj Lora preseli u Hag. Na ovakav korak Nacionalni savjet se odlučio zbog toga što je sudija Splitskog županijski Slavko Lozina 29. novembra 2002. oslobodio sve optužene za mučenje srpske i crnogorske nacionalnosti u Lori.