Istoričar Jovan Markuš govorio je preksinoć na Svetosavskoj akademiji u Bijelom Polju pod nazivom „Lovćen nam je oltar sveti“.
Tom prilikom je kazao da se ove godina navršava dvjesta deset godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, najvećeg pjesnika srpskog jezika od Svetog Save do danas.
„Možda, kao i Sveti Sava i Njegoš je veći i značajniji danas nego što je ikada bio. Dok je svijeta i vijeka, srpskog naroda i srpskog jezika slaviće se njegov dolazak na ovaj svijet. Najveći duhovi i umovi ustupili su mu počasno mesto i takva jednodušnost u pogledu nečije veličine nije zapamćena u srpskom narodu. „ Lovćen nam je oltar sveti/Na Lovćenu Njegoš spava/Najmudrija srpska glava“ – pjeva se svuda, gde ima Srba, zato mislimo da je ovogodišnji naziv akademije potpuno u skladu sa svetim Njegoševim zavještanjem. Sem Svetog Save i Kosova nema trećeg, osim Njegoša, oko koga se okuplja sav srpski rod“, kazao je Markuš.
Kako je kazao, nije ni malo slučajno „Gorski vijenac“ često pamćen naizust, u srpskom narodu, a naročito u Njegoševoj Crnoj Gori prisutan i prihvaćen kao „peto Jevanđelje“.
„U pismu skoro upokojeni pisac Milovan Danojlić iz Pariza 18. februara 1987.g govoreći o svom rodnom kraju Šumadiji svjedoči: ,, U kući nismo imali Sveto Pismo, ali „Gorski vijenac“ jesmo.“ U tekstu o Svetom Petru Drugom – Pustinjaku Cetinjskom, njegov nasljednik danas naš najveć živi pjesnik akademik Matija Bećković piše: ,, Sedam sahrana, kršenje njegovog zaveta, lomljenje i lumbardanje groba, rušenje grobne crkve, klevetanje, skrnavljenje, cenzurisanje, priticanje u pomoć njegovom pesmotvoru s dva nova slova, svlačenje s neba na zemlju i uključivanje u aktuelna bezakonja i krvoprolića, upisivanje u strane i stranke, vek i po posle smrti, samo su poglavlja njegovog žitija. Rušenje kapele na Lovćenu, za koju je on postavio prvi kamen i rekao – „ovde me kopajte“, najvarvarskiji je čin vremena koje je obilovalo nebrojenim varvarstvima. Njegošev amanet, da se sahrani na vrhu Lovćena, ima najdublji smisao. On je želeo da zauvek počine ne samo na najvišem vrhu svog zavičaja, nego i na mestu najveće dubine njegovog dela“, dodao je Markuš.
Njegoševa zadužbina
Crkva Sv. Petra Cetinjskog je bila Njegoševa zadužbina, podignuta po njegovom uputstvu i za vrijeme njegovog života (1846. g), na mjestu koje je sam obilježio i izričito zavještao da u njoj bude sahranjen. Svima je poznato njegovo autentično zavještanje, tj. amanet i potonja želja:
„Ja hoću da me saranite u onu crkvu na Lovćenu… To je moja potonja želja, koju u vas ištem, da je ispunite, i ako mi ne zadate Božju vjeru da ćete tako učinit’, kako ja hoću, onda ću ve ostaviti pod prokletstvom, a moj posljednji čas biće mi najžalosniji i tu moju žalost stavljam vama na dušu.“
Od tada nam je postao Lovćen oltar sveti. Po svjedočenju savremenika, poznatog Vuka Vrčevića: „Njegoš ju je dao obijeliti (crkvu) i svake se godine po njegovoj zapovijedi Liturgija služila u njoj za dušu neumrlih crnogorskih junaka.“ Kako je izgledala kapelica do njenog razaranja 1916.g. postoje brojne fotografije, slike i crteži i ne treba izmišljati ,, toplu vodu“ kako bi trebala da izgleda kapelica kada se bude obnavljala.
Prvo razaranje 1916.g
Poznato je da je crkvica Sv. Petra Cetinjskog prvi put srušena od Austrijanaca, u noći između 12. i 13. avgusta 1916. godine sa ratnog broda ,, Franc Jozef”, poslije osvajanja Lovćena (11. januar 1916. g) radi podizanja na njenom mjestu spomenika (visine „od 16 do 32 metra“) Franji Josifu „kao geniju pobjede i slave“. Tim povodom je bio raspisan konkurs na kome je uzelo učešća 17 umjetnika na izložbi u Herceg Novom, na carev dan (dan Franje Josifa, 18. avgusta).Komisija je odobrila projekat slikara arhitekte Marka Rašice iz Dubrovnika. Povodom kapitulacije Crne Gore 1916.g, izdata je Medalja na kojoj je prikazan Lovćen bez kapelice, a u podnožju je prikazana mačem probodena aždaja koja simbolično predstavlja poraženu pravoslavnu Crnu Goru.
Okupatorska vlast, međutim, vidjevši svoju propast 1918.g., ponudila je obnovu crkve . Mitropolit Mitrofan Ban , obavijestio je Okružnog austrougarskog zapovjednika (1918) da je „Lovćenska kapela posvećena po kanonskim propisima Sv. Pravoslavne Crkve i kao takva stoji pod mojom upravom i staranjem“, da se „saglasno crkvenim kanonima nikakve obnove na crkvama ne mogu učiniti bez sporazuma i blagoslova nadležnog arhijereja“.
Da je crkva ostala u ruševnom stanju vidi se iz akta Paroha dugodoljskog sa Njeguša Đura Pejovića, br. 9, od 22. oktobra 1921. godine, koji je bio nadležan za crkvu na Lovćenu, u kome Komisija za procjenu štete na Hramu konstatuje, pored ostalog, da će se crkva, ukoliko ostane u takvom stanju, „naredne zime srušiti u Koprivnu valugu“.
Obnova crkve na Lovćenu i prenos na Lovćen Njegoševih kostiju 1925.g.
Obnovu crkve na Lovćenu i prenos na Lovćen Njegoševih kostiju, pokrenuo je nasljednik Mitrofana Bana, Mitropolit crnogorski dr Gavrilo Dožić, na Arhijerejskom Saboru, 19. novembra 1920. Pošto se 1921. g poklapala sa sedamdeseto – godišnjicom Njegoševe smrti, Sabor je donio odluku da se te godine opravi crkva i prenese u nju Njegoš, „uz učešće Crkve i države“. U tom cilju, 21. februara 1921. g osnovan je na Cetinju Odbor za obnovu i prenos, pod predsjedništvom Mitropolita dr Gavrila Dožića. Dok su radovi na obnovi crkve i izgradnji puta do vrha Lovćena počeli u julu 1924, Mitropolit Gavrilo je obaviješten od beogradskog člana Odbora – Jelene Lazarević da je Kralj odlučio da na Lovćenu podigne spomenik-mauzolej Njegošu (i da ga je već naručio), prema projektu Ivana Meštrovića, kojega je skica objavljena u „Novoj Evropi“ te godine. Zatraživši audijenciju kod Kralja, Mitropolit ga je obavijestio da Crkva ne može prihvatiti Meštrovićevu kapelu – mauzolej, ne samo što ona kao takva ne odgovara jednom Pravoslavnom Episkopu, nego što bi to bilo i direktno gaženje posljednje volje Petra II Petrovića Njegoša. Kralj je prihvatio ovakvu argumentaciju i zahtjev da se obnovi crkva-kapela u svom prvobitnom obliku. Pri tome je Kralj obećao da će obezbijediti potrebna sredstva za obnovu crkve, kako bi se „odužio svome velikom rođaku“.
Po svjedočanstvu inžinjera Veliše Popovića iz Podgorice, izvođača i rukovodioca radova na obnovi hrama (1925), arhitekta Pero Popović, obrađivač projekta pri Ministarstvu građevine u Beogradu, „bio je dobio strog zadatak da obnovljena crkva bude što je moguće identična sa porušenom crkvom, kako po obimu, tako i po izgledu“ – što je i učinjeno. Inž. Popović takođe potvrđuje da je prilikom preuzimanja dužnosti (od inž. Lucijana Stele) na ovom objektu primijetio da je osnova (površina) predviđena za oltar crkve bila suviše mala, a „inž. Stela mi je rekao da tu površinu nije mogao povećati jer mu je naređeno da obnovljena crkva mora biti na temeljima srušene, te da nova bude u svemu identična sa starom, kako po obliku, tako i po izgledu“, čega se on „strogo pridržavao“. Isti inžinjer Veliša Popović kaže i to da je „čitav kamen od stare crkve prikupljen i utrošen za novu crkvu“ kao da je i novi kamen uzet „iz kamenoloma sa mjesta zvanog ‘Zlatarica’ na Ivanovim Koritima“. Pored ugrađivanja starog kamena u hram, u njega je ugrađena, u oltarskoj apsidi, i stara ploča.
