Đurđevdan je nekada važio za hajdučki sastanak. On je jedan od takoreći „polugodišta“, a drugo „polugodište“ bio bi Mitrovdan ili hajdučki rastanak. Čak se i tu može primetiti posvećenost prirodi i verovanju da se ona tada budi. Zato su se ljudi, kao i hajduci, dugo njoj prilagođavali.
Snežana se potom osvrnula na slavu koja se obelježava ovog datuma, Svetog Georgija. Ikona ovog svjetitelja je veoma upečatljiva i razlikuje se od ostalih, samim tim što je na njoj oslikano ubijanje aždaje. Zver ili aždaja, predstavlja zlo i neprijatelja Boga, dok je njen ubica, Sveti Georgije, spasitelj naroda od zla.
Ovaj praznik je, kao što je naša sagovornica napomenula, praznik oživljavanja prirode, kao što je i Vaskrs. Nijedan dio prirode se ne izostavlja, od biljnog preko životinjskog svijeta, ali se dosta veliča Sunce. Veruje se da za Đurđevdan ne treba nikada biti loše vrijeme, kao što narodne reči kazuju: „Ne daj Bože toplog Božića i hladnog Đurđevdana„.
Još jedno vjerovanje govori o tome da čovek treba paziti da neposredno pred Đurđevdan, pa i za sam praznik, ne treba sedeti u hladu, već da što više bude na dnevnom svetlu. Smatra se da se osobe koje izbjegavaju sunce uoči ovog dana, mogu lakše da se razbole.
– Mnogo je vjerovanja, ali su sva pretočena u običaje, pa tako i za životinje. Recimo, zbog zelenila trave, smatralo se da je ona veoma zdrava za hranjenje životinja. Pa su u skladu sa tim, odvodili ovce na ispašu, odvajali jaganjce od majke da se sami prilagođavaju i osamostaljuju. Jagnje je takođe simbolizovalo zdravlje, početke, buđenja, zato je ono životinja koja je na trpezi glavna, ako se slavi mrsna slava.
Što se tiče ljudi, oni su se okupljali u planinama i na proplancima, i to u ranim satima. Taj uranak je uvek bio prije sunca, jer se vjerovalo da ga treba dočekati budnog stanja.
Djevojke i momci su se kupali, pili i umivali rečnim vodama, okupljali na izvorima kao na začetku života. Biljke su za njih bile veoma važne, te je svaka ljekovita biljka imala svoje mjesto i ulogu za vrijeme Đurđevdana. Pravili su venčiće cvijeća, ali pogotovo biljaka poput grana vrbe, cvjetovi kamilice ili su sakupljali koprivu, koje su bacali u vodu. Zova je bila aktuelna kod momaka, kao njihov poziv, dok su kuće kitili leskovim granama i koprivama, vodeći se čuvenim „neće grom u koprive„.
Takođe, obilazili su točkove vodenica, koje su smatrali simbolom plodne zemlje i berićeta. Spavali su u ručno napravljenim šatorima, kako bi bili spremni za obilazak crkava i manastira i okupljanja porodice na tim mestima – objašnjava Snežana Ašanin.
