Andrija Mandić u crnogorskom pokeru

0

Piše: Aleksandar Apostolovski

 

Digitron je govorio Milojku Spajiću: „Milojko, sastavljaj kabinet i postani premijer”. Tako mu je nežno šaptala matematika.

Ali mandatar za sastav nove vlade koji je izučavao ekonomiju u Japanu i širom Dalekog istoka više od tri meseca se kolebao. Zašto se Spajić tako dugo dvoumio između matematike i političkog suicida? Moguće da je jedan od razloga to što je broker sklon kockanju, ali vođenje politike u zemlji Brda i Primorja nije isto što i bacanje kuglice na ruletu, ne nekom od mondenskih kazina, poređanih duž jadranske obale, gde igraju iskusni hazarderi raskopčanih košulja do grudi junačkih, kako bi se videli zlatni lanci debljine palca.

Ali po isteku četvrtog meseca nova vlada Crne Gore je sastavljena. U igru je iznenada ušao Andrija Mandić, koji će postati šef parlamenta, iako su predstavnici Srba bili nepoželjni kako kod Mila Đukanovića, tako i u vladama Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.

Matematika je ipak pobedila u zemlji gde je ta nauka toliko potcenjena, ali je pitanje ko je sve uticao na to da se Milojko Spajić – sabere. Ako se sve bude odvijalo po planu, Crna Gora će za nekoliko dana dobiti treću postmilovsku vladu, sa premijerom Spajićem i Andrijom Mandićem, kao predsednikom skupštine. Dakle i formalno, drugim čovekom Crne Gore.

Kako će funkcionisati trijumvirat koji čine predsednik Jakov Milatović, budući premijer Milojko Spajić i predsednik skupštine Andrija Mandić? Naslućivalo se da je prekaljeni Andrija, predsednik Nove srpske demokratije, odlažući gusle na stranu i redizajnirajući koaliciju Demokratski front, započeo novu političku fazu, insistirajući na pomirenju i jedinstvu Crnogoraca, Srba i ostalih manjina.

Pedesetosmogodišnji inženjer sa diplomom Metalurško-tehnološkog fakulteta u Podgorici, gde je izučavao tehnologije prerade obojenih metala i aluminijumskih legura, shvatio je još tokom trodecenijske apsolutističke vlasti Mila Đukanovića da je bavljenje politikom veoma slično poslovima komercijalnog metalurškog inženjeringa.

Trebalo je istopiti savršenu čeličnu konstrukciju gospodara Mila, ali tako da se topljenje hodajućeg spomenika od dva metra, odevenog u skupocena italijanska odela, ne pretvori u bujicu koja će izazvati političku i prirodnu katastrofu. Kako zapadne ambasade nisu imale poverenje u Andriju Mandića i njegovog koalicionog saveznika Milana Kneževića, najduhovitijeg političara na Balkanu, koji bi sasvim sigurno uspeo kao stendap komičar, Mandić je sa sebe morao da skine plašt političara isuviše zagledanog u Beograd i Moskvu.

Taj stereotip je uspešno gajio Milo, ali stvari su se preokrenule. Cena nove Andrijine političke legure počela je da raste na zapadnim berzama, a Milo nije shvatao da njegove priče o malignom ruskom uticaju Beograda i SPC postaju falš roba.

Avgustovska većina, koja je dobila parlamentarne izbore 2020. godine posle pokušaja Mila Đukanovića da Zakonom o slobodi veroispovesti zada poslednji udarac Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i SPC, nije želela prosrpske partije u vladi. Iako su one izvele najveći teret pobede, to se shvatalo kao znak da su još aktuelne predrasude Zapada prema Srbima kao malim Rusima koji bi da izvedu baćuške na Jadran.

Šta Milo nije shvatao? Da su se stvari promenile i da Vučić igra potpuno drugačiju igru. Ako je bilo još rano da se novi savezi na Balkanu otkriju, kao u otvorenom pokeru, pa je vlada Zdravka Krivokapića ostala bez srpskih predstavnika u vladi, a potom i manjinska Dritana Abazovića koju je manjinski podržavao Milo, pokušavajući da se njegov rastanak od vlasti produži, Dritanov tehnički mandat je počeo da skida kataraktu sa Milovih očiju. Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podržavao je entuzijastički projekat „Otvoreni Balkan”, kao američku inicijativu sa Vučićevim potpisom i stvari su postajale jasnije. Naročito posle pobede Jakova Milatovića na predsedničkim izborima koji je u kampanji imao veoma dugo prolazno vreme u beogradskim medijima.

Milojko je posle parlamentarnih izbora na dlanu imao većinu avgustovaca kakvu nije imao Milo ni u doba najveće vlasti, ali čini se da nije shvatao procese koji se odvijaju na Balkanu. Kao brokeru, najjeftinija kombinacija mu je bila da uzme najjeftinijeg koalicionog partnera, a to je bio Milov DPS. Međusobno namigivanje je trajalo dugo i kako su očijukanja bila češća, tako je Spajić shvatao da će ga napustiti i njegovi poslanici iz „Evrope sad”, koji su sve više vremena počeli da provode oko predsednika Milatovića.

Istovremeno je Jakov slao poruke Spajiću da se avgustovci okupe u punom sastavu i formira prirodna koalicija, formirana pod blagoslovom pokojnog mitropolita Amfilohija.

Spajić se tokom javnih i tajnih konsultacija takođe isuviše često viđao sa nemačkim ambasadorom Peterom Feltenom, što je potvrdio i sam Felten, ali su se o pazlu novog kabineta konsultovali neki drugi igrači. Spajić je ipak na vreme shvatio da kuca na pogrešnu adresu.

Tako je Mandić postao pobednik komplikovanog procesa sastavljanja vlade, postavši konačno veliki igrač velikih igara. Do sada je smatran za velikog igrača sitnih igara. Dil podrazumeva da Srbi više nisu remetilački faktor u Crnoj Gori, da se neće postavljati pitanje članstva Crne Gore u NATO-u, niti će se pevati u desetercu o otpriznavanju Kosova.

Naprotiv, Crna Gora će nastaviti sa evrointegracijama, a građani koji se izjašnjavaju kao Srbi i njihovi predstavnici u vlasti podsticaće zacrtane procese. Ali, Srbi više neće biti građani drugog reda, već ravnopravni učesnici političkog života Crne Gore.

Dugo pripremana operacija topljenja Mila je uspela. Đukanović će se svakako setiti 2018. godine, kada je ubedljivo pobedio u prvom krugu predsedničkih izbora u Crnoj Gori. Umislivši da je veći od Lovćena, nije shvatio da opijenošću pobedom započinje njegov pad. Pomislivši da može da otme Ostrog, kao svoj završni udarac, sam je postao ono što je pripisivao kako SPC tako i Srbima u Crnoj Gori – remetilački faktor!

Završni čin Milovog odlaska je pokušaj bojkota popisa stanovništva, što je slično njegovoj najavi da će otići u šumu i postati prvi gospodar gerilac, posle gubitka parlamentarne većine. Naravno, nije otišao u šumu. Verovatno će boraviti na nekoj od egzotičnih destinacija, dok su neki drugi momci zauzeli njegovo mesto.

Da li će među njima biti Dritan Abazović? Budući premijer Spajić ga ne želi zbog afere „Do Kvon”, ali Dritana žele svi ostali. Da li će građanista Albanac koji u svojoj modnoj kolekciji poseduje dve kolekcije kravata – jednu kojom je vrat privezao za Šestu flotu, i drugu, nešto dužu, koja se razvlači do Beograda – imati dugouzlaznu ili dugosilaznu političku putanju? Izvesnije je ono prvo.

(Politika)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.