“Jutarnji list”: Greota je što ubica sa Novog Zelanda nije pročitao djela Marka Miljanova

Hrišćanski terorista Brenton Tarant na jednom je od šanžera municije kojom je ubijao ljude u dvije novozelandske džamije imao ispisano ime Marka Miljanova Popovića. Da je kojim slučajem išta znao o čovjeku čijim je imenom nakanio obrazložiti svoje nedjelo, Tarant bi na šaržer upisao nekoga drugog. A da je, ponesen južnoslovenskom, srpskom, crnogorskom, bugarskom borbom protiv Turaka, naučio jezike i pismo tih naroda, pa da je pročitao temeljno djelo Marka Miljanova i jednu od najvažnijih knjiga napisanih na našim jezicima, Brenton Tarant bi, koliko god da su poremećeni njegovi moralni i duhovni nazori, morao odustati od svoga nauma.

Kako živimo u svijetu plitkih i olakih znanja, tako je Tarant zahvaljujući internetu, Fejsbuku i Gugl prevodiocu pronašao ime Marka Miljanova Popovića, pa još napisano srpskom ćirilicom, zajedno sa nekoliko tačnih i fatalno nepotpunih podataka o njemu, takvih da ga preporuče za inspiraciju onome ko je 2019. naumio da ubija Turke, e ne bi li tako smirio sopstvenu dušu.

Od seljaka do gradonačelnika i književnika

Marko Miljanov iz plemena Kuča, iz Brda, bio je nepismeni seljak, kojega je knez Danilo uzeo za svog perjanika, a knez Nikola uzdigao ga u čast vojvode. Bio je vojnik, ratni veteran iz tolikih bitaka koje su se sredinom devetnaestog veka bojevale protiv Osmanske vlasti. Za njegove vojne karijere Crna Gora je rasla i širila se na oslobođene zemlje i krajeve, a uporedo sa tim rasla je i širila se legenda o njegovom junaštvu. Kada je 1878. oslobođena Podgorica, Marko Miljanov postao je i gradonačelnik.

Bio je to kraj crnogorsko-turskog rata, u kojemu je Crna Gora saveznike imala u Rusiji i Srbiji, i u kojem se bojevalo u 27 manjih i šest većih bitaka, od kojih je u iskustvo epohe najdublje utisnuta bitka na Vučjem dolu, koja se odigrala 28. avgusta 1876. godine. Na kraju rata sa Turcima (a pomalo i s turcima – dakle svima koji su sa okupatorom dijelili vjeru, te društveni i državotvorni identitet) Marku Miljanovu bilo je četrdeset i pet godina. Po kriterijumima onih vremena njegova vojna karijera bila je pri kraju, ali njegovo životno djelo, o kojem Brenton Tarant na žalost svih nas nije znao ništa, još nije bilo ni na početku.

Marko Miljanov se uskoro sukobio sa crnogorskim gospodarom, knezom Nikolom, nakon čega je 1882. napustio dvor, povukao se u rodno selo, čvrst u namjeri da kao pedesetogodišnjak nauči da čita i piše. Njegov se ideal razišao sa idealom svijeta koji se rađao svuda okolo njega na temeljima velike ratne pobjede i sveukupnog preokreta koji se uporedo sa njom zbivao u velikom svijetu, pa se Marko Miljanov odlučio suprotstaviti na najdjelotvorniji način, riječju i svedočenjem. Što je naumio, to je i učinio. Do kraja i sasvim.

Književnost je sve što je napisao, ali Marko Miljanov nije bio pisac. I vjerovatno bi se grdno uvrijedio kada bi sad znao da ga doživljavamo piscem, a njegova djela književnošću. Od tolikih slavnih vojnika razlikovao se i po tome što nije pisao memoare, niti je opisivao bitke u kojima je učestvovao. O njegovom junaštvu neka govore drugi, on neće. Pišući, Marko Miljanov je uglavnom bilježio riječi, doživljaje, iskustva drugih, tako što je sve to vadio iz ogromne memorije prethodno nepismenog čoveka, velike epske i pamtilačke i pričalačke kulture, kojem su u memoriji i njegov ustav, i njegovo sveto pismo, i njegova knjiga mrtvih.

“Primjeri čojstva i junaštva”

Pišući, Marko Miljanov je radio na očuvanju svojeg duboko konzervativnog ideala. Važan element tog ideala jest i ljudsko i plemenito lice neprijatelja. Sve što je napisao služilo je oljuđenju, humanizovanju slike onih protiv kojih se borio, a onda i slike onih među kojima je kao Crnogorac živio, a jezikom su se ili vjerom od njega razlikovali.

“Primeri čojstva i junaštva”, najvažnije njegovo djelo, zbirka je od sedamdeset i jedne anegdote, kojoj je cilj poučiti čitatelja idealu dobra te ga navesti na ispravan put. Miljanov pritom, kao i svaki ozbiljan pisac, svog čitatelja nalazi među najbližim zemljacima i suplemenicima, Kučima. Njima on piše knjigu, koju mi iz potajice čitamo. I ovako on čitatelju kaže:

„Ti ćeš mladiću viđet’ koliko je njih, da se na mene žale, zašto im mahne ne krijem. Toga ima sad kod mene na svaku stranu, koji se žale na mene, no i ja se njima žalim na mene što nijesam ima prilike da prijed počnem pisat, pa da im mogu u više i ljepše vrline i mane objavit’, a zašto – to će lasno znat’ oni kojemu je potrebito da zna. Treba činjet’ što koristi narodnome napretku i božjoj pravdi, a ne ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu.”

Poslednja je rečenica manifest Marka Miljanova i mesto od kojeg kreće svaki mogući razgovor o njemu. Kakva je samo smrtonosna šteta što Brenton Tarant nije imao te sreće da se kao njen autor na vrijeme opismeni, pa da do ove rečenice dođe. Jedva da je, međutim, manja šteta to što ni Markovi sunarodnici, te svi oni koji su sa materinjim jezikom naučili i jezik Marka Miljanova, uključujući i sve koji po hrvatskim, bosanskim i srpskim novinama i portalima pišu o zločinu u Krajstčerču, do ove rečenice nisu u stanju doći. Zlo je činjeti ćef neznalici, krijući mu rđu nepriličnu!

Marko Miljanov bio je vojnik i ratni junak iz vremena kada nije bio ženevskih konvencija ni haških sudova. Junaštvo je braniti sebe od drugoga, a čojstvo je braniti drugog od sebe. Za Marka Miljanova junaštvo bez čojstva jest divljaštvo. Zato i redosled riječi u naslovu “Primeri čojstva i junaštva”, da se zna što čemu prethodi i što bez čega ne može.

Društvo na koje se Marko Miljanov odnosi, ujedno i jedino koje on poznaje, plemensko je društvo. Nema drugog prava mimo neporecivih protokola osvete. On to društvo ne pokušava mijenjati ni reformisati, nego, vojnički čvrsto, nastoji da se ideali zajednice dosledno provode. Na više mjesta u knjizi, u različitim kontekstima, različiti ljudi izgovaraju istu rečenicu: “Radiji sam poginuti glavom, no obrazom.” I u nizu primjera pokazuje se što to zapravo znači.

Sama knjiga, međutim, započinje gotovo zen-budističkom anegdotom, negacijom ne samo svakog militarizma, nego uopšte svakog pozivanja na argument snage i nadmoći, bilo fizičke, bilo retoričke: “Milovan Janičin Vujošević iz Brskuta, reka je: ‘Ja sam, tako mi duše, svakoga čojka moga na mejdan dobit!’ Pitali su ga: ‘Kako, striko Milovane?’ Milovan: ‘Lasno, duše mi. On se naijedi, pa me psuje, skačući i drkteći od ijeda! Ja ne govorim ništa. Kad sjutradan, on ka kvasan, stidi se i kaje od svojijeh riječi. Eto, ja dobio, a on izgubio!”

U četrdeset i sedmom primjeru, kojeg bih se sjetio svaki put kada bi čuo ili čitao da su u ovim našim ratovima neki naši strijeljali zarobljenike – baš onako kako je Brenton Tarant strijeljao ljude u džamiji – piše ovako: “U boj na Graovo, kad su Turci okrenuli da bježe, Crnogorci, koji je koga ufatio, svaki je svoga posjeka. A Drago Jokov Petrović nije svoga roba posjeka, no je pred njim iša. Bilo je Crnogoraca koji su se rugali kad su viđeli kako Drago ide, te bi rob moga uteć’ i Draga ubit’. No je Drago vjerovao svoga roba toliko, da mu naredi da ga obritvi.

Tome su se najviše rugali. No Dragu nije dopuštila duša da brka ljubav s Turčinom, no ga je poveo kod svoje kuće na Njeguše i drža ga tri godine ka brata. Poslije posla ga je doma, u Rumeliju. Ovi dva junaka, koji se oprijateljiše u onakvi okršaj, nisu jedan drugoga zaboravili, no su slali darove jedan drugome: Drago Ibrahimu u Rumeliju, a Ibrahim Dragu u Crnu Goru. Nadaleko njini pozdravi prestali su kad su umrli. Prosta im duša!”

U pedeset i drugom primeru Crnogorac je slučajno, na podgoričkom pazaru ubio petoricu Turaka, trojicu namrtvo, dvojicu ranivši. Brat jednog od ubijenih, znajući da ih je Crnogorac ubio nesretnim slučajem, svojim ga je životom branio, govoreći da ne može dopustiti da mu se brat nevinim osvjećuje, te da se tako mrtav ogreši i osramoti. Na kraju je obranio i mrtvoga brata i bratova nehotičnog ubicu.

“Primjeri čostva i junaštva” vrelo su priča. Meni je najmilija ona trinaesta, o arbanaškoj udovici koja je ženila sina, a sin pogibe usred svadbe. Jednom ću tu priču u svoju pretvoriti. Nije grehota što je ubica ime Marka Miljanova Popovića zloupotrijebio, ispisavši ga na svom oružju, grehota je što on Marka Miljanova nije čitao, umjesto da kao turista putuje po svijetu i na turistički način saznaje o njemu.

(Jutarnji list)