Danilović: Ministar Krivokapić ne zna istoriju ali ponajbolje zna da nagomilanu mržnju saspe u etar

PIŠE: Goran Danilović

Prije par noći ministar VP Ranko Krivokapić je gostovao u „Načisto” kod Petra Komnenića. Pominjao me u nejasnom kontekstu iako sa mnom nikad nije bio u nejasnoći. Nebitno – i da je u jasnijem ne bi me častio. Što bi rekao narod: nek je prosto.

Pominjao je, međutim, i mnoge druge, a ispostavilo se i njih u nejasnom kontekstu. Pobrkao je Stefana Nemanju i Stefana Nemanjića Prvovjenčanog, a mitropolitu Amfilohiju podvalio da je govorio „prokleti Dukljani“. Nije nikad. Mitropolit se pozivao na živo narodno predanje o „prokletom caru Dukljanu“, skoro o mitu koji podjednako živi u Dalmaciji, Hercegovini i Crnoj Gori, a tiče se nepopularnosti koju je uživao Dioklecijan u svojim provincijama zbog progona Hrišćana u trećem i četvrtom vijeku poslije Hrista. Narod je predanjski stao uz Svetog Iliju, Gromovnika, koji ga je na kraju pobijedio, a naš ministar vanjskih poslova ni pauzu u obnašanju državnih funkcija nije iskoristio da utvrdi davno preskočeno gradivo. Sve mu se smutilo pa tako i „naše i njihove dinastije“, a posebno naše.

Ipak, ovdje se nećemo baviti onim što Krivokapić ne zna, mada je neznanje smrtonosno oružje, nego onim što zna ponajbolje.

Ono drugo papagajsko pominjanje i poređenje, zbog opasnog konteksta, zaslužuje komentar. Naravno radi se o optužbi na račun profesorice Vesne Bratić, bivše ministarke Prosvjete, preko koje se neprekidno stigmatizuje dio jednog naroda i  šalje poruka o domicilnom i dođoškom dijelu stanovništva. Izgleda da je od prije Duklje na ovomo to poslatica onih koji tumaraju istorijom kao kroz noćni klub.

Tako je iz Krivokapiće ideološke matrice, a to zna, sasuta nagomilana mržnja u etar i to ni malo orginalno nego po obrascu razrađenom u mrziteljskim platformama skorojevića koji su sebi odavno prepisali isključivo pravo na Crnu Goru. Zna i umije Krivokapić mnogo bolje od tog nabildovanog i opasnog patriotskog lelekanja – istoriju ne zna, ali matrice zna.

Ta brutalna fašistička naracija često je uperena i prema dr Vladimiru Dobričaninu čija je porodica više doprinijela Crnoj Gori nego sve belvederske akcije i tugovanke  zajedno. Važno je prepoznati takve scenarije jer je obrazac opasan i strašan. Neznanje i matrice su smrtonosna oružja.

Krivokapić, nažalost, ne oprašta bilo kome ko se usudi da razgradi tamni vilajet potkupljivog i koruptivnog patriotizma. Za njega je progon kada progone njega, a progoni drugih su usputica, dio maskembala koji služi da se s vremena na vrijeme upre prstom u DPS i politički naplati nestašluk nerazumijevanja među svojima.

Bivša ministarka je, po optužnici dugogodišnjeg predsjednika Parlamenta, koji ne zna istoriju ali se razumije u optužbe, u jednom danu smijenila 250 direktora škola, a to nisu radili čak ni okupatori?

Do njenog mandata, mjesta direktora škola bila su 75 godina partijski i porodično nasledna. Direktori su prečesto bivali partijski „saslužitelji“, predsjednici operativnih štabova, skupljači sigurnih glasova, i to od državnog novca, poslušnici partijskih ćelija, neslobodni ljudi zavisni od čuvenog  „prepoznavanja terena“. Niko od njih smjenom nije izgubio posao, samo je postao ponovo  nastavnik/profesor, ako taj zadatak od silnih mandatovanja nije posve zaboravljen. Slažem se, zaista, to mnogima može biti i kazna. Kod nas je sušti primjer revanšizma kad tatinog, „guzonjinog sina“ odvojite od tate, i to na granici punoljetstva, u njegovoj četrdesetpetoj godini.

Krivokapić odlično zna kako funkcionišu stvari i onda i danas, ali ga se ne tiče jer se radi o porodičnim razmiricama – istoriju ne zna ali se u funkcionalnost razumije.

Nisu DPS i SDP direktore u školstvu postavili nastavni aktivi, nisu ih preporučili MENSA koeficijenti, niti im je išta izuzev partijske lojalnosti ikada bilo potrebno za napredovanje i opstajanje. Politika donijela, politika i odnijela.

Čak su i sjajno prošli koliko su krivi za sunovrat društva u koji nas je gurnula neograničena DPS vladavina i SDP-ovsko interesno šminkanje diktature.

Nije, dakle, problem što je ministarka smijenila nesmjenjive direktore u školstvu, problem je što se pokazalo da u školama i dalje postoje prosvjetni radnici koji su pretekli  iza ideološkog pogroma od kojega je Krivokapić napravio karijeru.

Dakle, okupatori zaista nisu smjenjivali direktore škola  u jednom danu, ali uzurpatori slobode ih  jesu decenijama, kroz sve dane, postavljali po partijskim ključevima. Zna Krivokapić da su okupatori, oni koje prećutkuje, međutim, ubijali i djecu i učitelje u isti dan i istim metkom, na stotine i na hiljade njih – istoriju ne zna, ali to zna.

Nije, tako, ništa drugo po srijedi izuzev target i hajka na jednu ženu kojoj se ne oprašta jer se ne odriče i ne stidi svoje nacionalnosti kao pojedini funkcioneri, odnosno, funkcionerke SDP-a. U Crnoj Gori su odavno postali sudije oni koji su se odrekli sebe, a žrtve oni kojima to što jesu još uvijek nešto znači.

Ranko Krivokapić od juče, nakon što je, pa i interesno, zaratio sa DPS-om, pružio bi ruku bivšoj ministarki, makar,  za hrabrost. Danas su, međutim, ona i još par  „bratstava“ sušta opasnost i okupacioni elementi. Naravno, nije do njih – do Krivokapića je.

Političke produžetke igraju samo oni koji odigraju neriješeno u regularnom dijelu, a Krivokapić bi da ta namještena utakmica između njega i Đukanovića traje vječno. Nakon što je „razišao s Milom“, ponovo se za potrebe plebsa podgrijava nekakav nastavak i to kroz sudijsku nadoknadu. Razumio bih da je utrčao da odigra za publiku, ali skupo je, šta je god po srijedi, igrati za onoga protiv kojega su svi stadioni, pa čak i on kad god je stadion prazan.

Na kraju ; okupatori i uzurpatori slobode  nikada ne smjenjuju direktore, od njih se traži da sarađuju. Krivokapić ne zna istoriju ali to zna na još uvijek freškom primjeru Pircija Birolija.

Nauk je, sportski prije svega, i za sva vremena, da u produžetke uskaču odmorni i željni istinske pobjede. Neki igrači nikad ne polete, naročito ne u produžecima, zna to Krivokopaćić – istoriju ne zna ali se u produžetke razumije.