MISIJA, A NE MESIJA

Piše: Mitar Šušić, advokat

„Ne želim da budem diktator, a možda mogu!“

Ovako nam je premijer Zdravko Krivokapić na početku svog pada, prilikom obrazlaganja smjene ministra Leposavića, objavio svoje moralne dileme o načinu vladanja koji mu je pri srcu. Kao i obično, previše iskren u vlastitom nepovjerenju prema sopstvenim riječima, kondradiktoran u najavi i tragičan u rezultatu, svojim daljim postupcima došao je do ovih dana vidljive kontrateze:

„Ja želim da budem diktator, ali možda ne mogu!“

Poslednji dani ekspertske Vlade pokazali su kako za veoma kratko vrijeme vlast opije ljude, do mjere neprepoznavanja osnovnih motiva, koji su po pravilu časni i etični. Iako su davno ostali bez podrške i poštovanja ljudi koji su ih doveli na funkcije, iako u Parlamentu imaju podršku od svega nekoliko poslanika, a u samoj Vladi otvoreni sukob, stručnjaci su uvjereni da su i dalje jedino oni sposobni da ovu sprženu zemlju i mili narod vode putevima blagostanja.

Tregedija sada već jasno vidljivog političkog kraja premijera Zdravka Krivokapića i ekspertske mu Vlade, sastoji se neprepoznavanju istorijskog i društvenog konteksta koji ponekad slučajne prolaznike vodi na visoka mjesta, radi ispunjenja neke misije, koja je u tom trenutku, tom društvu, u datim okolnostima – bila neophodna.
Ova Vlada, kao krajnje neuobičajen model političkog izraza, imala je svoju specifičnu misiju. Podrazumijevalo se, kad su se prihvatili misije, da su sa tom činjenicom upoznati i glavni akteri te avangarde – vremešni profesor mašinstva, nadobudni studenti stranih univerziteta, anonimni stručnjaci svjetskog glasa i prijatelji Crkve. Misija ove Vlade, kojom su njeni članovi bili blagosloveni i zaduženi, bila je početak demontaže jednog u osnovi komunističkog, oligarhijskog, kriminogenog i anti-moralnog poretka koji je prijetio da sruši i ono malo dostojanstva i etike koje se sačuvalo u ovom narodu. Zbog različitih ideoloških i metodoloških predispozicija ključnih političkih struja koje su pobjedom na izborima došle u situaciju da moraju da nađu najmanji zajednički sadržalac daljih aktivnosti, rješenje u vidu angažovanja nepoznatih, a vjerovalo se – stručnih i politički neostrašćenih eksperata, samo se nametnulo.

Međutim, ubrzo po preuzimanju dizgina vlasti, politici i javnom životu nevični, a poletni i samouvjereni eksperti okrenuli su leđa predstavnicima naroda, proglasili ih nemoralnim i prevaziđenim, objavili direktnu vezu sa narodom i Bogom, i jasno stavili do znanja da nemaju namjeru da samo ispune misiju, već da se proglase mesijama. U svojoj zanesenosti nisu primijetili da su, na našu sreću, i pored brojnih grešaka, svoju misiju ipak već ispunili. Režim, koji je prijetio da uruši društvo u potpunosti, u potpunosti je urušen, kao i svaki poduhvat koji u svojim temeljima nema etičke, moralne vrijednosti koje omogućavaju opstanak društva i svijeta. Ono što sada vidimo da se povremeno ukazuje kao ostatak tog sistema, potpuno je lišeno bilo kakve moći i ideje. To je zgarište nevrijednosti, koje prirodno tinja još izvjesno vrijeme nakon požara. Plašenje da će se zgarište povampiriti, ako baš oni, eksperti, ne budu tu da nas brane, djetinjasta je teza nezrelih ličnosti.

To što sada eksperti i ekspertski uhljebi pokušavaju da izvode narod na ulice da bi, navodno, branili izbornu volju od onih koji su ostvarili izbornu pobjedu, samo je ružna slika lažne veličine u sopstvenim očima. Misija je ispunjena. Požar je ugašen. Sada je vrijeme za novi dogovor između onih koji su odbranili zemlju od propasti.

Premijer i pripravnici ministri, oboljeli od mesijasnog sindroma, ne tako rijetkog u istoriji, imaju još malo vrmena da se osvijste i zadrže časno mjesto i lijepo sjećanje u istoriji ove zemlje. Svako srljanje u vlastoljublje i popuštanje sujeti, bilo kroz grčevito držanje za fotelje u kojima sjede, bilo kroz infantilne političke projekte u vidu novih partija, kojima unose zabunu i dodatno dijele narod, može ih staviti na istorijski stub srama. Pred njima je odluka.