LAŽI, PARALAŽI I PLEDIRANJA

Piše: Goran Danilović, predsjednik Ujedinjene Crne Gore

Kako ono reče jedan razuzdani poslanik; onaj koji upiše i „pledira da završi“ srpski jezik ili ima namjeru da bude Tin Ujević ili učitelj u seoskoj školi! Tvorac ove sramne „mišljotine“ pledira da bude pledirator, orator i pravnik, a samo je najobičnije torokalo i neznalica.

I poslanici imaju pravo da budu takvi kada ih već kao „biraju“ građani.

Nažalost, niti ih ko bira, niti oni kome odgovaraju.

Ipak, lakše je trpjeti budaletine nego lažove koji patetično prepravljaju istoriju, vršljaju po istini i ne stide se „plediranja“, tandaranja i mlataranja.

Gospođa poslanica, sa rukom na srcu, dakako, odaje danas počast Crnogorcima, vitezovima koji su odbranili slavu i čast Crne Gore u bici na Vučjem Dolu prije 150 godina!

Ako već „pledira“ da nešto kaže, umjesto što se udvara onima koji ne znaju, treba da pledira istinu, a ne da je preparira.

Gospođa bi morala znati da su se na Vučjem Dolu borili i pobijedili Crnogorci, Hercegovci, Brđani i Vasojevići.

Crnogorci su imali devet bataljona, a Brđani šest i Vasojevići dva. Uz njih, Hercegovci su imali jedanaest.

Tu pobjedu nije izvojevala Crna Gora nego Crna Gora i Brda kako nam se zvala ondašnja država.

Toj pobjedi su krvavo doprinijeli hercegovački junaci, pa je bljutavo lagati, a pridržavati srce rukom.

Vasojevići su, skoro istovremeno, vodili i svoju bitku sa Turcima, od Bukove Poljane do Manastira Morače.

Gospođa poslanica bi morala znati da su prethodno i na Grahovcu Brđani imali samo bataljon manje od Crnogoraca. Brđani su u bojevima uz Crnogorce neprekidno od bitaka na Martinićima i Krusima.

Da nije podteksta i prokletog „plediranja“ onog „seoskog pravnika“ ovo ne bi trebalo objašnjavati, ali danas moramo.

Moramo zbog toga što ondašnji, vučedolski Crnogorci nijesu isto što i oni koje podrazumijeva poslanica.

Nema ni jednog umrlog ili preživjelog s naše strane koji je onda bio antisrbin.

Nema nijednog kome se prsa srpstvom nisu nadimala.

Nema nijednog koji je poginuo od zrna ili sablje, a da nije pjevao Milošu i Kosovu.

Takve, kakvima ih vidi gospođa poslanica i klubovi današnjice, mogli su naći samo s druge, gubitničke strane boja, među onima koji su satirali Crnu Goru i Brda.

I na kraju, bez namjere da „plediram“, gospođa poslanica podvaljuje i Srbinu sa LJubotinja, jednom od najvećih imena slikarstva, besmrtnom Petru Lubardi, stavljajući do znanja da na njegovoj slici Vučji do nema „tuđe zastave“ nego samo „crnogoski krstaš barjak“?

Tek je to neznaličenje i bljutavo prepiranje umjetnosti i istorije. Poslanica i gospođa ne zna da je Lubardin Kosovski boj isto što i njegova Bitka na Vučjem Dolu ili njegov Sumrak Lovćena.

A i zastava je ista, Lubardina, ljubotinjska i kosovska.

(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)