Dok se zvanični opseksivni narativ podgoričke vlasti i dalje vrti oko magične 2028. godine i „punopravnog članstva u EU“, na terenu svjedočimo scenariju koji sve više liči na potpunu kapitulaciju pred komšijskim ucjenama. Pitanje koje pošteni narod u Crnoj Gori danas postavlja više nije samo „kada ćemo ući u EU“, već „šta će od nas ostati ako u nju uopšte uđemo?“

Odbrana nacionalnog dostojanstva i poštovanje volje sopstvenih građana gurnuti su u drugi plan pod izgovorom „evropskih integracija“. Dok se iz Zagreba diktiraju uslovi, zvanična Podgorica ćuti i klima glavom.

Hrvatska diktira, Podgorica klima glavom

Odnosi sa Hrvatskom već duže vrijeme nisu pitanje dobrosusjedske saradnje, već klasičan primjer političke hegemonije. Umjesto da se jasno i dostojanstveno postave granice, Crna Gora se dovođenjem u podređen položaj primorava na ustupke koji zadiru u njen suverenitet:

Pitanje broda „Jadran“: Biser naše mornarice i istorijsko blago traži se na tacni, dok se iz Podgorice šalju nemušte poruke bez jasnog stava da je brod – crnogorski.
Sramna spomen-ploča u Morinju: Tabla koja direktno optužuje sopstvenu državu i dalje stoji kao spomenik poniženja, postavljena mimo zakona, a sklanja se samo u izjavama političara pred izbore.

Slučaj „Jasenovac“ i crne liste: Kada je Skupština konačno izglasala Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu — civilizacijski čin sjećanja na stotine hiljada nevinih žrtava — Zagreb je odgovorio uvođenjem crnih lista za crnogorske političare. Umjesto oštrog odgovora i zaštite svojih funkcionera, zvanična Podgorica po po navici pokušava da smiri strasti izvunjavajući se onima koji genocid relativizuju.

Jasno je: nastavak ove politike popustljivosti vodi samo u nova uslovljavanja. Ako je cijena ulaska u EU potpuno odricanje od dostojanstva, pitanje je da li je ta cijena previsoka.

 Ignorisanje volje naroda: Gdje su srpski jezik i narodna trobojka?

Dok se sa jedne strane trpi pritisak spolja, iznutra se nastavlja ignorisanje osnovnih prava većinskog naroda. Popis stanovništva je jasnije nego ikad pokazao šta građani Crne Gore misle i kojim jezikom govore, ali ustavne reforme i dalje stoje u fiokama.

1. Srpski jezik u Ustavu: Činjenica da najveći broj građana Crne Gore govori srpskim jezikom i dalje nema svoju adekvatnu ustavnu potvrdu. Umjesto da se volja naroda sprovede u djelo i srpski jezik izjednači kao službeni, vlast pribjegava izgovorima o „nedostatku većine“ i „nestabilnosti“. Volja naroda se ne opstruira — ona se poštuje.

2. Vraćanje trobojke: Trobojka, kao tradicionalna i istorijska zastava pod kojom je stvarana moderna Crna Gora, ostaje zabranjena tema za briselske činovnike i domaće kompromisere. Pitanje njenog normiranja kao narodne zastave nije nikakav „radikalizam“, već vraćanje istorijskom kontinuitetu i narodnom identitetu.

Dokle tako?

Suverena država se ne pravi tako što se pred komšijama saginje glava, a sopstveni narod drži na margini. Evropski put ne smije biti izgovor za brisanje identiteta, niti izgovor za to da Hrvatska vodi spoljnu i unutrašnju politiku Crne Gore.

Vrijeme je da zvanična Podgorica prestane sa politikom izvinjenja i da jasno poruči: Crna Gora želi u EU, ali samo kao ravnopravan partner, sa svojim jezikom, svojom istorijom i svojim dostojanstvom.

Tagovi