Obilježavanje Dana sjećanja na sve stradale i prognane Srbe u hrvatskoj zločinačkoj akciji „Oluja“ i pogroma Srba iz Republike Srpske Krajine i krajiških opština BiH biće održano 4. avgusta u Mrkonjić Gradu.
Pogrom i stradanje Srba u ljeto i jesen 1995. godine nikada ne smiju da budu zaboravljeni, poručuju zvaničnici, a stanovnici Mrkonjić Grada posebno pamte i čuvaju uspomenu na stradanje grada i svojih sugrađana.
Zbog stradanja i golgote kroz koju je i sam prošao, Mrkonjić Grad zaslužio je da bude domaćin obilježavanja stradanja srpskog naroda u vojnoj akciji hrvatske vojske „Oluja“.
Nada, upornost i ljubav prema ognjištima i rodnom gradu njegovih stanovnika i okolnih sela podigli su Mrkonjić Grad iz pepela. Danas ponosno stoji u podnožju Lisine, a njegovi stanovnici svoje ratne rane i ožiljke, svako na svoj način, čuvaju iza ponosa i osmijeha preko kojih se nadvije sjenka na pomen rata i stradalih članova porodice.
Među njima su Petar Mitrić i Radoslav Gašić.
Petar Mitrić rekao je da početak devedesetih godina prošlog vijeka nije mogao da bude idiličniji: završio je Školu rezervnih oficira u Bileći, zaposlio se kao konobar u lokalnom kafiću, a majka, otac i porodična kuća bili su sigurna luka.
Ali, nije dugo potrajalo, nerado se prisjeća Mitrić – počeo je rat.
„Sva ta dešavanja krenula su u aprilu 1992. godine, mada smo mi mnogo ranije mobilisani. Ti naši pokreti svodili su se na okolo ovdje, na tim nekim distancama. Međutim, napadom na Kupres i akcijom na Kupres shvatio sam da je to definitivno početak nečega. Mada ni u to vrijeme nisam očekivao da će se to odužiti toliko, da će trajati toliko, ali eto“, navodi Mitrić, prenosi RT Balkan.
On objašnjava kako je tada za mnoge njegove vršnjake, ali i one starije i mlađe, život krenuo u sunovrat.
Mobilizacija, ratište, gubitak brata, izbjeglištvo, povratak u Mrkonjić i potraga za bratovim kostima u masovnoj grobnici – tako Petar sumira ratne i poratne devedesete.
„U toj grobnici bilo je više od 50 odsto civila. Od 181 tijela pronađenog u toj grobnici, oko 30 odsto bilo je masakrirano ili spaljeno. Konkretno, moj brat imao je povredu od metka iznad članka lijeve noge, a lobanja mu je bila smrskana. U masovnoj grobnici, pored rođenog brata, pronašao sam još i dvojicu braće od strica – Duška, Petra i Milorada, koji su živjeli kuća do kuće. To je bilo naše porodično naselje“, kazao je on.
Radoslav Gašić ratne godine proveo je u najboljim godinama života, sa puškom na ramenu i među saborcima, kao starešina. Početkom decembra 1992. godine ranjen je kod Orašja prvi put – geler od granate završio je u njegovoj lijevoj nozi.
„Bio sam ranjen i drugi put, ali Mrkonjić je još bio naš“, prisjeća se Radoslav Gašić.
Otac i brat pričali su mu kako je izgledao pad Mrkonjića u jesen 1995. godine i povratak u rano proljeće naredne godine.
„Uglavnom su se vidjeli crveni i crni oblaci dima, granate su padale kao kiša. Bilo je to potpuno neselektivno gađanje civilnih ciljeva. Ja sam stigao u junu, mada je moj brat došao odmah 4. februara i napravio snimke. Vidio sam da su nam obje kuće izgorjele. To su bila austrougarska zdanja iz 1800-ih godina, imala su drvene grede i patose, tako da su ostali samo kameni zidovi. Cijeli grad bio je razoren, na sve strane bile su rupe od granata, uništena stabla, mnogo toga je izgorjelo, a led je takođe uništavao objekte. Ipak, javila se neka nada da će život ponovo krenuti u Mrkonjiću i tako se i desilo“, naveo je Gašić.
