Putinova audijencija za Čoe Son Hi pokazala je da Pjongjang za Moskvu više nije udaljeni partner pod sankcijama, već saveznik koji je u sukob uložio granate, rakete i ljude
„Dok drugi geopolitički uticaj grade ekonomskom ili vojnom snagom, severnokorejski vođa je slabije karte okrenuo u svoju korist”, ocenio je Aleks Lo, kolumnista hongkonškog „Saut Čajna morning posta”. Rat u Ukrajini dao je toj formuli materijalnu težinu. Zemlja koju je svet decenijama opisivao kao sinonim za izlovanost danas je jedan od najpouzdanijih istočnih oslonaca Rusije.
To se videlo 19. jula u Kremju. Nije samo protokolarna rutina da predsednik Rusije prima ministra spoljnih poslova druge zemlje, naročito kada nema samita, jubileja ili velikog međunarodnog skupa. Vladimir Putin je ipak primio Čoe Son Hi, zahvalio Pjongjangu na podršci i poručio da će Rusija severnokorejske vojnike poštovati kao sopstvene heroje. RIA Novosti je prenela i njenu poruku da će Pjongjang nastaviti da podržava ruske bezbednosne interese. Audijencija je bila priznanje za već učinjeno, ali i avans za ono što Moskva tek očekuje.
Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da su razgovarali o sprovođenju dogovora iz Pjongjanga, gde je pretprošle godine potpisan Sporazum o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu, sa obavezom uzajamne pomoći u slučaju napada. Ruski savet za međunarodne poslove, analitički institut, ocenio je da su dve zemlje u odnosima „preskočile čitavo stepenište” i da je zapadni pritisak proizveo samoispunjavajuće proročanstvo: savez čije se nastajanje godinama najavljivalo sada zaista dobija jak okvir.
Pjongjang je Rusiji dao ono što joj je u ratu iscrpljivanja najpotrebnije, municiju i ljudstvo. Britanski institut RUSI, specijalizovan za odbranu, navodi da je oko 12.000 severnokorejskih vojnika bilo u Kurskoj oblasti, dok Bi-Bi-Si tvrdi da je poginulo više od 2.000 Severnokorejaca.
Procene isporučene municije se razlikuju, ali se svakako mere milionima artiljerijskih granata, uz balističke rakete, višecevne bacače i samohodne topove. U sukobu u kojem dnevna potrošnja projektila određuje ritam fronta, to nije simbolična pomoć, već deo ruske sposobnosti da rat traje. RUSI procenjuje da je Pjongjang isporučio između 4,2 i 5,8 miliona projektila, što je u jednom periodu moglo predstavljati do 40 odsto ruske artiljerijske potrošnje.
Zauzvrat, Kim dobija devize, naftu, hranu i transportne kanale, ali i nešto što se ne kupuje na tržištu: iskustvo velikog rata. RUSI piše da su se severnokorejske jedinice posle početnih gubitaka prilagodile malim borbenim grupama i povezivanju izviđačkih dronova sa artiljerijom. Ruski medij „Vzgljad” naglašava i ekonomsku stranu: turizam, rusko đubrivo, transportnu logistiku i moguće energetske projekte. Moskva tako ne plaća samo granate, ona Pjongjangu pomaže da ublaži posledice sankcija i obnovi vojnu industriju.
Ovo zbližavanje više ne liči na privremenu trampu. Putinova poseta Pjongjangu 2024. postavila je politički temelj, potom su usledile učestale misije ruskih visokih zvaničnika, razgovori ministara i rad na novim mehanizmima saradnje. „Koreja herald”, vodeći južnokorejski dnevnik na engleskom, navodi da se u Seulu spekuliše da Čoe priprema dolazak Kim Džong Una u Moskvu.
Istovremeno se razmatra petogodišnji plan vojne saradnje za period 2027–2031. Ako bude usvojen, osovina Moskva–Pjongjang dobiće kalendar, birokratiju i obaveze koje mogu da nadžive i ukrajinski front.
Ruski izvori tu promenu ne skrivaju. „Vzgljad” piše da je Moskva pre 2022. Pjongjang smatrala prijateljem, ali je odnose merila i prema Seulu i Tokiju. Nakon slanja pomoći, Severna Koreja se sve češće predstavlja kao stvarni saveznik i oslonac bezbednosti ruskog Dalekog istoka, ali i njenih zapadnih granica. Drugim rečima, Pjongjang je uticao i na evropsku i na azijsku kartu ruske politike.
Posledice se najpre vide u Seulu i Tokiju. Za Južnu Koreju, ruski uspeh može značiti povratak iskusnije severnokorejske vojske, preciznijih raketa i bolje obučenih operatera dronova. Za Japan to znači istovremeni pritisak Rusije, Kine i Severne Koreje, pa se ubrzavaju naoružavanje, raketna odbrana i bezbednosno povezivanje Tokija, Seula i Vašingtona. Tako je rat u istočnoj Evropi promenio vojne planove na Korejskom poluostrvu.
Peking u svemu tome vidi i korist i ograničenje. „Ženmin žibao”, glasilo Komunističke partije Kine, naglašava da je kinesko-severnokorejsko prijateljstvo strateški izbor i podseća na 65 godina njihovog ugovora o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći. Kina ostaje glavni trgovinski partner i politički oslonac Pjongjanga. Ipak, ruska podrška Kimu daje alternativu i smanjuje njegovu jednostranu zavisnost od Pekinga.
Kini možda i odgovara što Severna Koreja vezuje američke i japanske resurse, ali ne i da Moskva postane njen glavni vojni pokrovitelj ili da osnaženi Kim izazove krizu koja bi dovela još američkih snaga u kinesko susedstvo, kako piše Politika.
Trajnost nijednog saveza nije zagarantovana. Ruska potražnja za granatama i ljudstvom posle rata će zasigurno da opadne, a interesi dveju država se neće uvek poklapati. Ipak, zvanični ruski rečnik već govori o „borbenom bratstvu”, a učestali kontakti pokazuju nameru da se ratna saradnja pretvori u posleratnu strukturu. Severna Koreja je i dalje siromašna, sankcionisana i zatvorena. Ali više nije sama. U međunarodnoj politici to je ponekad razlika između slabosti koja se trpi i slabosti koja postaje poluga.
