U crkvi Svete Neđelje u barskom naselju Rap na praznik Svete velikomučenica Nedelje služena je Sveta liturgija kojom je prestojao paroh barski i starješina crkve Svih Svetih u Dobroj vodi protojerej Jovan Plamenac.
Nakon pročitanog začala iz Svetog Jevanđelja prisutnim vjernicima koji su ispunili i crkvu i portu crkve obratio se otac Jovan.
Današnje začalo govori o ženi koja je došla da moli Gospoda da izliječi njenu ćerku. I Gospod otpustivši je kaže joj: „O ženo, velika je vjera tvoja; neka ti bude kako hoćeš! I ozdravi kći njena od onoga časa“ Otac Jovan na početku svoje besjede napominje da je najvažnija stvar koju Gospod od nas želi vjera. Gospod stalno ponavlja te riječi, a mi smo, kaže otac Jovan, to nekako primili zdravo za gotovo, i onda kada odemo kod Svetog Vasilija, ili se molimo, obično tražimo ono što mi hoćemo da nam bude. Najprije se molimo za zdravlje, ali i za neke naše druge potrebe želeći da nam bude onako kako mi hoćemo.
„Ali, nisam siguran da uopšte znamo šta je vjera. Mislim da miješamo pojmove pobožnosti i crkvenosti sa vjerom. Jedno je biti pobožan i jedno je biti crkven, ali to ne znači da zaista jesmo ljudi koji su u vjeri. U vjeri biti znači živjeti sa potpunim povjerenjem u Boga. Ne samo vjerovati da Bog postoji. Bog jeste. Svako razuman zna da Bog jeste. Treba Bogu da vjerujemo.
A ako smo iole razumni, ako vjerujemo Bogu, onda činimo zaista to što nam kaže, što su zapisali Sveti jevanđelisti, što je sačuvano u predanju Crkve, o čemu govore Sveti oci sve vrijeme, pa i mi to ponavljamo. Stalno. I mi sveštenici, i ne samo sveštenici, nego i laici, ponavljamo te istine jevanđelske. Ali nije dovoljno samo da ih čitamo, da ih govorimo, da ih ponavljamo. Moramo da ih usvojimo. A ako ih usvojimo, onda ćemo zaista, ako smo iole razumni ljudi, da se potrudimo svim silama svoga života, da vodimo život upravo po tim jevanđelskim istinama.
Mi mislimo da nas je Bog spasio, recimo, ako imamo rak, i onda se desi čudesno iscjeljenje. Spasio nas Bog. Ili, recimo, idemo, vozimo se autom, zima, led, sklizne auto, dolje neka provalija, i na samoj ivici provalije zaustavi se auto. I onda: „Gospode spasi nas! Pomozi Gospode i Presveta Bogorodice. Pomozi Majko Božija!“ I kažemo, spasio me Bog. Bog nas tada nije spasio, Bog nam je tada dao priliku da se spasimo. Dao nam je priliku da produžimo svoj život, i da svoj život vodimo onako, kako treba da ga vodimo.“
Otac Jovan kaže da je Gospod spasio svete mučenike i velikomučenike. One koji su prertpjeli velike muke svjedočeći Hrista i ne želići da ga se odreknu. Muke koje mi, jednostavno, ne možemo da razumijemo, niti da shvatimo da je uopšte moguće čovjeku da ih podnese.
„Spasio ih je tako, što su oni, danas, sada, u jedinstvu sa NJim u vječnom životu. Eto, to je spasenje. Nije spasenje, onda, kada mi produžimo svoj zemaljski život, tako što neku nesreću izbjegnemo. To je prilika da budemo spaseni. To je prilika da se potrudimo da budemo spaseni. A ovi koji su sveti, ti koje mi slavimo kao svete ljude, oni su se spasili. To je spasenje. Spasenje je život sa Bogom u vječnom životu. U zajednici sa NJim.“
Gospod je, nastavlja prota Jovan, tri godine, koliko je njegovo propovijedanje trajalo učinio mnoga čuda. Činio ih je da bi privukao pažnju ljudima, ne bi li povjerovali riječima koje govori, jer ako On to može da čini, onda su i NJegove riječi istinite. A ako vidimo da to jeste tako, ako povjerujemo NJemu, onda ćemo, ako smo razumni, da se potrudimo da tako i učinimo, da tako postupamo u svom životu.
„Dakle, Bog nije činio čuda radi čuda. Nije činio čuda da bi to bilo nešto veliko, međutim mi smo, nažalost, od tih čuda napravili našu vjeru. I postali smo čudoljubci umjesto bogoljubci. Mi ljubimo čuda, a ne samog Boga koji ih čini. Eto, koliko ta naša devijacija ide duboko i daleko.
To mi koji budemo kod kivota Svetog Vasilija, često imamo prilike da vidimo. Ko god dolazi kod Svetog Vasilija dolazi sa tom nadom da će njemu da se ispuni to zbog čego je on došao. Mnogi dolaze zbog želje, ne zbog potrebe za spasenje. Samo zbog neke želje i da im se ispuni ta želja. I u običnom govoru kada spomenemo Svetog Vasilija mi ustanemo i kažemo: „Slava mu i milost“ . I mi od samog Svetog Vasilija, koji zaista čini čuda, koji je kod Boga na poslušanju da čini čuda, mi od njega ne vidimo samog Boga. Ne vidimo Onoga, u čije ime, čijim moćima on to čini. I bukvalno smo obožili Svetog Vasilija, a za Boga i ne znamo. I na sam spomen imena Svetog Vasilija ustanemo i kažemo Slava mu i milost, a Boga hoćemo i da opsujemo. Eto tako mi vodimo svoj život.“
Smisao naše vjere, kaže otac Jovan, je da otvorimo našu dušu Bogu. Bogu koji je sveprisutan, koji je svuda nad nama i koji drži svoju ruku spasenja nad nama. Nad svakim čovjekom, bilo koje vjere, bilo koje boje kože, bilo koje dobi, bilo kojeg zdravstvenog stanja. Nad svakim čovjekom On drži ruku spasenja. I samo je na nama da li ćemo tu ruku da prihvatimo.
„Da li ćemo da se uhvatimo za ruku spasenja koje nam Bog nudi? Ako se u te ruke uhvatimo, to znači da ćemo da otvorimo svoju dušu, da Bog može u nama da djela.
Bog nije nasilnik. I Bog neće našu slobodu koju je nam je dao onog trenutka kada nas je učovječio, kada smo postali ljudi, kada smo začeti, (tada počinje naš život), neće Bog tu slobodu nama da naruši. Ako bi to uradio, ako bi nam bilo koje dobro učinio na silu, bez naše saglasnosti, bez našeg učešća u toj NJegovoj dobroti, On bi bio nasilnik, On bi tu slobodu koju je nama dao narušio i poremetio. Narušio bi svoj domostroj stvaranja čovjeka.
Kao što Bog neće da naruši našu slobodu, đavo ne može. Kao što Bog neće da nam učini dobro na silu, bez našeg učešća, bez našeg odobrenja da hoćemo da nam Bog učini, tako ni đavo ne može ništo da nam učini ako mi nismo saglasni sa tim. A naravno, najveća laž sotone je da ubijedi čovjeka da on ne postoji. A postoji. Prepuno je Jevanđelje tih borbi sa nečastivim dusima. Tu su oni oko nas. I oni nam stalno nude te neke pomisli. Ako ih mi prihvatimo i počnemo tako da djelamo, mi smo upali u problem. A to je, znači, uvijek uz našu saglasnost. I razlika između nas i onih koje mi slavimo danas kao svetitelje je u tome što mi, kada dobijemo te pomisli, mi počinjemo sa njima da se zamajavamo i upadamo u tu priču, u tu klopku, i počinjemo da djelamo u skladu sa tim pomislima koje smo dobili od nečistih sila. A šta rade sveti ljudi? Oni koji su zadobili carstvo nebesko. Oni koji su spaseni. Oni te pomisli kao ping-pong loptice odbiju. I njima kao i svakome od nas padaju iste pomisli. Samo što ih oni ne prihvataju, i samo ih odbijaju. I to je ta razlika kako mi koristimo svoju slobodu koju smo od Boga dobili. Dakle, nije mudrost u tome da mi ponavljamo stalno „Ja sam vjernik“ I nije rješenje našeg problema u vječnom životu što ćemo stalno da idemo u crkvu ida postimo sve postove kako to treba. Nije konačno rješenje ni da se pričešćujemo stalno. Ni da se ispovijedamo. Konačno rješenje je u tome da naš život prati pokajanje. Pokajanje i preumljenje. Odnosno, to naše nastojanje, da svoj život vodimo onako kako piše u Svetom jevanđelju. I da tako otvorimo dušu svoju Bogu, koji samo čeka da mi otvorimo svoju dušu i da uđe svojom ljubavlju i svojom blagodaću u nas. I da On u nama djela. Kao što je djelao u Svetoj velikomučenici Nedelji i mnogim drugima koji su NJega posvjedočili.“, kazao je na kraju svoje besjeda protojerej Jovan Plamenac.
Na kraju Svete liturgije osveštani su slavski darovi koje je u slavu Gospodnju i čast Svete velikomučenice Nedelje, u ime svoje i svoje porodice prinio Stefan Popović. Slavu su za iduću godinu preuzeli braća Veljko i Dušan Šćepanović.
Crkva Svete Neđelje u barskom naselju Rap, nakon rekonstrukcije, osveštana je 2000. godine. Svetu liturgiju služio je Episkop budimljanski Joanikije sa sveštenstvom. Činu osvećenja priustvovalo je nekoliko stotina građana sve tri konfesije, kao i predstavnici vojske Jugoslavije, opštine Bar i Ratne mornarice. Opština Bar finansirala je asfaltiranje puta do crkve sa 11000 njemačkih maraka, uz poklon u vidu donacije zemlje komšija muslimanske vjeroispovjesti. Skupština Crne Gore je u obnovu uložila 2650 DEM, a ostatak su sakupili vjernici.
(Mitropolija)
