Bojana Maljević se povukla sa studentske liste: Sporna pravila i ‘trajni veto’ presudili odluci

Glumica i producentkinja Bojana Maljević prije nekoliko mjeseci dobila je poziv da bude jedna od kandidatkinja na studentskoj listi, ali je danas, kako je sama rekla, morala da se povuče sa iste.

Niški univerzitet stavio je „veto“ na kandidaturu Bojane Maljević, dok se beogradski usprotivio toj ideji.

Nakon toga, ona je napisala pismo u kome se zahvalila svima na povjerenju što su baš nju pozvali za jednog od kandidata. Takođe, Maljević je u pismu obrazložila razloge zbog kojih se povlači, kako prenosi Pink.

„Drage studentkinje i studenti, Poštovane koleginice i kolege,

Želim da vam se zahvalim na povjerenju koje ste mi ukazali prije nekoliko mjeseci, kada ste me pozvali da budem jedna od kandidatkinja na studentskoj listi. Taj poziv sam prihvatila, uz čast i svijest o velikoj odgovornosti koju nosi. Nisam znala da li veću odgovornost osjećam kao glumica i producentkinja, aktivistkinja, ili kao profesorka univerziteta.

Vjerovala sam da ćete zajedno sa izabranim kandidatima nastaviti da udarate temelje borbe koja je u mnogima probudila nadu da je moguće graditi drugačiju političku kulturu u Srbiji. Nismo bili uz vas jer ste ponudili nove ljude, nove vođe, pa čak ni novu ideologiju. Već novi način razmišljanja o politici. Pokazali ste da se povjerenje gradi uz solidarnost, otvorenost i dosljednost; da želite da politiku vratite pravilima i odgovornim ljudima.

Okupili smo se oko jednostavne ideje: da institucije moraju da rade svoj posao; da onaj koji nije nadležan – ne treba da se pita; da odgovornost mora da postoji i da niko nije iznad zakona. Naročito ne oni kojima su ruke krvave. Ali postoji trenutak u svakoj revoluciji kada ona prestane da se bori protiv starog svijeta i počne da uređuje sopstveni. Taj trenutak je mnogo važniji od same revolucije.

Sjetite se tog trenutka u vašim redovima. Jer nije teško prepoznati autokratiju kada je gledaš preko puta sebe. Teško je prepoznati njene obrasce kada se, iz najboljih namjera, počnu ugrađivati u sopstvena pravila. I tu počinje zanimljiv dio priče. Jer politika je čudna stvar. Toliko je dugo kvarila ljude da čovjek na kraju povjeruje da se od nje može odbraniti jedino tako što nikome neće vjerovati – čak ni sopstvenim predstavnicima. Pa nastaju izjave.

Pa garancije. Pa moralne obaveze. Pa automatske ostavke, iako su u suprotnosti sa zakonom. Pa Izjave za koje se kaže da nisu pravno obavezujuće, ali se očekuje da ih shvatimo kao politički obavezujuće. Pa veto. Pa još jedan veto. Pa kontinuiran trajni veto. Pa kontrola kontrole. Pa procedura za proceduru. Pa pravilnik kojim se uređuje pravilnik.

I odjednom shvatiš da si napisao više stranica o tome kako ćeš kontrolisati sopstvene ljude nego o tome kako ćemo da mijenjamo vlast, da stvaramo zdrave institucije i da gradimo zemlju. To je trenutak kada se čovjek zapita: protiv čega se ono bješe borimo?

Najzanimljiviji dio cijele priče nije čak ni “Izjava kandidata”. Izjavu ćete, kako čujem od studenata svjesnih velike greške koja postoji, vjerovatno popraviti. I navijam za to, iz sve snage – zbog vas. Zato tu izjavu nisam potpisala. Jer nije pametno da tražite od ljudi da potpisuju faktički imperativne mandate koji podsjećaju na partijski centralizam protiv kojeg se borimo. Ne može se braniti demokratija mehanizmima koji ograničavaju slobodu mandata i uvode političku disciplinu. To bi se studentskom pokretu obilo o glavu – a ne potpisniku Izjave koja nije pravno obavezujuća, a ni moralno, ako ćemo pravo.

Zato sam čekala da je korigujete. Zbog vas. Najzanimljivije je ono što ostaje kada se svi sporni članovi izbrišu. Ostaje logika. Upravo sa tom “logikom” ne mogu da se složim. A logika iz vaših dokumenata, koja sam detaljno pročitala, kaže: da se povjerenje proizvodi kontrolom. Tu počinje problem. Jer povjerenje nije proizvod. Povjerenje ne nastaje od dovoljno potpisa, dovoljno veta i dovoljno procedura.

Povjerenje nastaje onda kada nekome date slobodu i pravo da bude odgovoran. Sve drugo je nadzor, kontrola ili još gore: sve ono što želimo da promijenimo. Demokratija je, u izvjesnom smislu, upravo institucionalizovana vjera da slobodan čovjek može biti odgovoran. Ako u to ne vjerujete, onda pravite nešto drugo. Zato prvi veto ima smisla. Ako svi univerziteti u Srbiji prvi put prave zajedničku listu kandidata, sasvim je razumno da svako može da kaže: „Čekajte, za ovu osobu postoji ozbiljan problem.“

To je provjera integriteta kandidata i čuvanje integriteta studentske liste. Nemam nikakvu dilemu da zajednička lista više univerziteta treba da prođe kroz jednokratnu provjeru integriteta kandidata. Takav veto smatram legitimnim i odgovornim mehanizmom zaštite liste. Kada iznenada (od prije neki dan) to postane “trajni veto”, on prestaje da provjerava integritet. Postaje mehanizam političke kontrole. Počinje da oblikuje ponašanje. A to je sasvim druga stvar. To nije samo proceduralna razlika. To je razlika između dva potpuno različita modela politike.

Kandidat koji zna da u svakom trenutku može ponovo biti predmet veta neće razmišljati samo o tome šta smatra ispravnim, već i o tome šta je politički bezbjedno da kaže ili uradi. Takav sistem prirodno podstiče konformizam. Ne zato što su ljudi loši, nego zato što tako funkcionišu sistemi stalne kontrole.

Oni ne proizvode slobodne i odgovorne predstavnike. Proizvode oprezne predstavnike, ali ne u pozitivnom smislu. Tako nastaje autocenzura. Razlika između “prvog” i “trajnog” veta nije samo u vremenu kada se primjenjuju. Prvi veto štiti listu. Trajni veto štiti političku većinu unutar liste i sve koji žele listu da kontrolišu. Trajni veto stvara podsticaj da se politička lojalnost postavi iznad lične odgovornosti. Ne vjerujem da se odgovorni ljudi stvaraju stalnim nadzorom i dubokom neizvjesnošću.

Zbog toga mislim da se kroz ove dokumente provlači jedna politička filozofija sa kojom se ne mogu složiti. U autoritarnom režimu u kom živimo gradite kontrolu, kojoj granice nisu poznate a istovremeno ne postoji nikakva zaštita integriteta samih kandidata. Vjerujem da se povjerenje gradi drugačije – izborom ljudi od integriteta, slobodom odgovornog odlučivanja i izgradnjom institucija koje će tu odgovornost kontrolisati. Procedure postoje da bi štitile povjerenje. Kada pokušaju da ga zamijene, prestaju da budu demokratske garancije i postaju instrument političke kontrole.

Paradoks je gotovo savršen. Pokret koji je građane naučio da vjeruju jedni drugima sada pokušava da se zaštiti od svojih izabranih predstavnika. Pokret koji je tražio slobodne institucije počinje da piše pravila za slobodne ljude, pa će čak time omogućiti i režimu protiv kojeg se borimo – da te ljude na neodređeno vrijeme još više maltretira. Autoritarni režimi počivaju na pretpostavci da se ljudi moraju stalno kontrolisati.

Demokratski sistemi polaze od drugačije pretpostavke: da ljudi moraju biti slobodni da bi za svoje odluke mogli da odgovaraju. Pokret koji je od građana tražio povjerenje sada sopstveno povjerenje pokušava da zamijeni kontrolom. I niko u tome nema lošu namjeru. Baš u tome i jeste problem. Jer najveće greške rijetko nastaju iz loših namjera. Najčešće nastaju iz straha da će neko izdati, da će preletjeti, da nema dovoljno kontrole nad nekim ili da će neko pokvariti ono što ste gradili.

Ali demokratija nikada nije bila sistem koji uklanja rizik. Demokratija je sistem koji prihvata da rizik postoji i gradi institucije koje ga ograničavaju. Ako pokušate da uklonite rizik, vrlo lako uklonite i slobodu. A bez slobode nema ni odgovornosti. I na kraju ostane pitanje koje je možda važnije od svih pravilnika zajedno: Šta je bilo ono zbog čega su građani povjerovali studentima? Što smo se okupili?

Zbog toga moja osnovna primjedba nije usmjerena na pojedinačne članove ovih dokumenata, već na princip koji ih povezuje. Povjerenje pokušava da se proizvede procedurama i kontrolom. Međutim, vjerujem da procedure mogu da štite povjerenje, ali ne i da ga stvore. Najveća vrijednost studentskog pokreta bila je upravo u tome što je građanima pokazao da je moguće da se politika može graditi na povjerenju, a ne na strahu. Voljela bih da taj kapital niste potrošili upravo u trenutku kada ulazite u politiku.

Zbog svega navedenog, kao i zbog toga da mi je za početak veta javljeno prije samo pet dana, donijela sam odluku da se povučem iz kandidature za studentsku listu. Ne zato što sam izgubila vjeru u ciljeve zbog kojih je pokret nastao, naprotiv.

Već upravo zato što vjerujem da su ti ciljevi previše važni da bi se ostvarivali sredstvima koja sa njima nisu u saglasnosti. Ako sam vas više od godinu i po dana podržavala bez rezerve, onda danas osjećam obavezu da kažem ono što mislim.

Razočarana sam svime što “vrišti” iz vaših dokumenata a može se objasniti u jednoj rečenici: “Ne vjerujemo institucijama, pa ćemo problem riješiti tako što ćemo vjerovati da će svi studenti zauvijek ostati moralno besprijekorni, a vi (naši kandidati) ste pod stalnom prismotrom, jer ste sigurno isti dok se ne dokaže suprotno”. Nemojte zdravu hrabrost da zamijenite unošenjem političkog straha. Iskreno vam želim da uspijete. I još više od toga, želim da ipak nekako sačuvate ono zbog čega vam je Srbija povjerovala.

Beograd, 13. jul 2026.

Hvala svima na povjerenju,
Bojana Maljević
glumica, producentkinja i profesorka audio-vizuelne produkcije“