Karlove Vari – Sa velikim uspjehom održana je svjetska premijera srpskog filma „3 nedjelje kasnije” Miroslava Terzića u glavnom takmičarskom programu 60. festivala u Karlovim Varima. Prve kritike su pozitivne, a na jednom britanskom sajtu ovaj film je okarakterisan čak kao remek-djelo i nazvan „najboljim filmom u ovogodišnjoj konkurenciji”.
A ovogodišnja konkurencija je prilično jaka. Među filmovima koji su priredili prijatno iznenađenje je i švajcarski „Srećna porodica” Jana-Erika Maka. Riječ je o snažnoj društvenoj drami koja otvara goruće teme majčinskog instinkta, lične odgovornosti i sukoba pojedinca sa beskompromisnim sistemom.
Glavni lik u ovom filmu je Niki, samohrana majka dvoje djece koja se nalazi na ivici siromaštva. Iako radi dva posla, njena zarada jedva da je dovoljna da pokrije osnovne životne potrebe. Prekretnica dolazi kada djeca ostanu nakratko bez nadzora i slučajno izazovu požar u kuhinji. Švajcarske vlasti ne čekaju ni trenutka, oduzimaju joj djecu i smještaju ih u hraniteljsku porodicu na drugom kraju zemlje, dok je Niki zabranjen bilo kakav kontakt sa njima. Ona odbija da prihvati ovako surovu odluku socijalnih službi i kreće na očajničko putovanje da ih pronađe.
Reditelj Jan-Erik Mak uspijeva da održi narativ napetim tempom, a da pritom ne sklizne u jeftinu sentimentalnost. Film osjetljivo istražuje tanku liniju između roditeljske ljubavi i ličnog neuspjeha. Ne nudi gledaocu laka rješenja, prikazuje Niki kao izuzetno posvećenu i brižnu majku, ali istovremeno otkriva i njeno problematično ponašanje koje su vlasti iskoristile kao argument za oduzimanje djece.
Snažna strana ovog filma je autentičnost kojom je prikazana porodična pozadina. Pored ličnog nivoa, film se bavi i sistemskim nivoom. Kritički ukazuje na krutost vlasti i na to kako društveni sistem može biti nemilosrdan prema ljudima na marginama društva. Priča postavlja pitanja da li država uvijek djeluje u najboljem interesu djeteta i da li bi trebalo da pomaže porodicama u teškim finansijskim situacijama umjesto što ih nemilosrdno razdvaja.
„Srećna porodica” je veoma zanimljiv film, balansira na granici psihološkog trilera i društvene drame, a kod publike rezonantno odjekuje dugo nakon projekcije…
Jedan od ozbiljnijih konkurenata je i kiparski film „Lav na mojim leđima” Tonje Misjali, dirljivo istraživanje ženske solidarnosti i preživljavanja u vremenu migracija, traženja azila i žudnje za ličnim oporavkom.
Smješten na podijeljenom i politički složenom ostrvu Kipar, film prati neočekivanu i duboko dirljivu vezu između dvije marginalizovane žene – senegalske adolescentkinje Marijam (Sohna Dijalo), tražioca azila koja se kreće kroz neumoljiv pravni i društveni pejzaž, i kiparske četrdesetogodišnjakinje Stele (Elena Kaliniku), koja tiho pokušava da obnovi svoj život nakon oporavka od zavisnosti od droge.
Autorka Misjali (debitovala sa filmom „Pauza” 2018.) neustrašivo se bavi ozbiljnim podtekstima modernog društva i bez oslanjanja na senzacionalizam plete narativ koji se dotiče krijumčarenja ljudi i rodne eksploatacije. Sam Kipar kao pozadina tretiran je u filmu gotovo kao paralelan lik raskrsnice na kojoj se globalna izbjeglička kriza ukršta sa tihim, ličnim borbama za iskupljenje.
„Lav na mojim leđima” osvaja prvenstveno zahvaljujući uzdržanom, empatičnom tempu. Umjesto teške melodrame, Misjalijeva organski razvija odnos između Marijam i Stele kroz zajedničke tišine i međusobnu borbu. Emocionalni teret filma u potpunosti leži na plećima glavnih glumica.
Dijalova svom liku Marijam donosi sirovu i upečatljivu ranjivost, savršeno prikazujući dezorijentaciju zbog raseljavanja u stranoj zemlji. Elena Kaliniku je uvjerljiva kao Stela, hvatajući tihu odlučnost i krhku nadu žene koja pokušava da pobjegne od svoje prošlosti.
Veliki doprinos filmu dao je snimatelj Manu Tilinski, koristeći prirodno osvjetljenje i intimne krupne planove kako bi pojačao klaustrofobiju okolnosti u kojima se glavne junakinje nalaze, a istovremeno naglašavajući trenutke nježne čovječnosti.
Sve u svemu, ovo autorsko djelo Tonje Misjali ističe se tematskom aktuelnošću, kao tiha, humanistička drama i emocionalno rezonantan nezavisni film…
Džesi Ajzenberg: S poljskim državljanstvom do nezavisnog filma
Karlove Vari – Holivudski glumac, scenarista i reditelj Džesi Ajzenberg („Društvena mreža”, „Prava patnja”, „Kada završiš sa spasavanjem svijeta”…) jedan je od dobitnika predsjedničkog „Kristalnog globusa” na 60. KVIFF-u.
Dočekan ovacijama pred projekciju restaurirane kopije filma „Dvojnik” Ričarda Ajouda iz 2013. godine, u kojem igra glavnu ulogu, Ajzenberg je iznenadio izjavom da će uskoro dobiti i poljsko državljanstvo.
– Dogodiće se to tokom naredne nedjelje. Tražio sam poljsko državljanstvo zbog porodičnog nasljeđa, ali i zato što želim da u svom životu i karijeri provedem više vremena radeći u Evropi, posebno u centralnoj Evropi. U Americi mnoge vrste filmova koje toliko volim postaju sve teže za snimanje, ali u Evropi ti filmovi napreduju i slave se. Kao filmski stvaralac želim u tome da učestvujem – rekao je on.
Ajzenbergov naredni scenarističko-rediteljski film „Debi”, u kojem igraju Džulijan Mur i Pol Đamati, premijeru će imati u septembru…
(POLITIKA)
