Da nije tužno, bilo bi gotovo simpatično. Crna Gora je vjerovatno jedina država u Evropi u kojoj nijedno važno političko pitanje ne može da bude riješeno dok se ne pojavi neko sa strane da domaće lidere ubijedi da sjednu za isti sto.
Godinama se mijenjaju vlade, parlamentarne većine i opozicione garniture, ali jedno ostaje isto – bez međunarodnog faktora nema dogovora. Može se mjesecima prijetiti, blokirati institucije, optuživati političke protivnike za izdaju, kriminal ili rušenje države, ali čim stigne signal iz Brisela, odjednom svi pronađu i političku mudrost i evropske manire.
Ovoga puta ulogu glavnog režisera odigrao je ambasador Evropske unije u Podgorici Johan Satler. Poslije njegove, najblaže rečeno, uporne medijacije, vlast i opozicija uspjeli su da urade ono što sami nijesu mogli sedmicama – da razgovaraju. I ne samo da razgovaraju, već da postignu dogovor o nastavku procedure za izmjene Ustava, prije svega kada je riječ o izboru članova Sudskog savjeta i nosilaca najvažnijih pravosudnih funkcija, ali i da otvore prostor za korekcije spornih zakona o ANB-u i MUP-u.
Naravno, odmah su oživjele stare političke dosjetke. Najpoznatija glasi: „Satler naš nasušni.“ Šala koja je odavno prerasla viceve i postala dijagnoza crnogorske politike. Jer, kada god domaći političari zapnu, kada se zakunu da nema pregovora i da je druga strana neprijatelj države, dovoljno je da ambasador Evropske unije zakaže sastanak. Poslije toga više nema nepremostivih razlika, već samo „konstruktivnog dijaloga“.
I tako već godinama. Domaći političari pred kamerama glume nepokolebljive ratnike, a iza zatvorenih vrata, uz diskretno prisustvo međunarodnih diplomata, pretvaraju se u šampione kompromisa. Kao da se politička hrabrost u Crnoj Gori aktivira tek kada stigne poziv iz Delegacije Evropske unije.
Paradoks je još veći ako se zna da gotovo sve parlamentarne partije, makar deklarativno, tvrde da im je članstvo u Evropskoj uniji apsolutni prioritet. Ako svi žele isti cilj, zašto je za svaki korak prema njemu potreban međunarodni posrednik? Odgovor je jednostavan – evropski put je poželjan slogan, ali unutrašnji politički obračuni često su važniji od evropskih reformi. Sve dok neko sa strane ne podsjeti da je vrijeme za dogovor.
Međutim, ovoga puta postoji još jedan važan razlog zbog kojeg su i vlast i opozicija naglo otkrile čari kompromisa. Do državnih i lokalnih izbora ostalo je manje od godinu dana. U takvom političkom ambijentu nikome se ne isplati da bude proglašen glavnim krivcem za eventualno usporavanje evropskih integracija.
Jer, koliko god se političari međusobno optuživali, jedno im je zajedničko – niko ne želi da u predizbornoj kampanji nosi etiketu onoga koji je zakočio evropski put Crne Gore. To bi mogao biti ozbiljan politički autogol, možda i presudan u borbi za glasove umjerenih birača koji evropske integracije vide kao jedini stabilan državni pravac.
Zato su i vlast i opozicija ovog puta vrlo brzo shvatile da je politički jeftinije sjesti za isti sto nego objašnjavati građanima zašto su još jednom propale reforme koje svi, makar na riječima, podržavaju.
Na kraju se opet potvrđuje staro crnogorsko političko pravilo. Kod nas kompromis nije proizvod političke kulture, već međunarodne medijacije. Institucije funkcionišu tek kada ih neko spolja pogura, a dijalog počinje tek kada ambasador zatvori vrata sale za sastanke.
Možda će jednog dana Crna Gora zaista postati članica Evropske unije. Ali bi bilo dobro da prije toga postane država koja umije sama da se dogovori oko pitanja od državnog interesa. Do tada će, po svemu sudeći, ostati na snazi neformalna politička maksima koja najbolje opisuje domaću stvarnost: kada domaći lideri ne znaju kako dalje, uvijek se čeka da iz Brisela stigne neko da im objasni kako se vodi dijalog.
A do nekog novog političkog čvora, ostaje da u Podgorici, više u šali nego u zbilji, nastavi da odjekuje stara dosjetka: „Satler naš nasušni.“
