Kada vas neko ko nikada nije čitao Frenka Herberta pita: „O čemu se radi u toj tvojoj Dini?“, vjerovatno se na sekundu zbunite, uhvatite vazduh i shvatite da nemate jednostavan odgovor. Ako kažete da je to priča o plemićkim porodicama koje se bore oko pustinjske planete, promašili ste suštinu. Ako kažete da je to ekološka parabola, skratili ste je za glavu. Reći da je „Dina“ samo jedna priča zapravo je uvreda za njenu arhitekturu.
Ono što Herberta čini genijem, a njegov roman književnim monolitom, jeste upravo širina tema. „Dina“ nije jedna nit; to je masivni, gusto pleteni tepih u koji su istovremeno utkani ekologija, religija, politika, feudalizam, psihologija i filozofija. Herbert je uzeo sve ključne aspekte ljudske civilizacije i preselio ih na Arakis.
S jedne strane, „Dina“ je vjerovatno prvi veliki ekološki roman našeg doba. Herbert nas vodi na planetu gdje je voda valuta, a opstanak svakodnevna matematika. Ali on ne piše o prirodi pasivno. On nam pokazuje kako ekosistem oblikuje svijest jednog naroda. Slobodnjaci su surovi i pragmatični jer ih je pustinja takvima napravila; njihova religija, njihovi rituali, pa čak i njihova odjeća nastali su iz čistog biološkog pritiska. To je lekcija o tome da nismo gospodari planete, već njeni nusproizvodi.
S druge strane, odmah pored ekologije, stoji hladna, proračunata politička i sociološka analiza. Herbert postavlja radnju u neofeudalni univerzum gdje vladaju velike kuće, car i moćni trgovački esnafi. To je svijet intriga, špijunaže i surovog makijavelizma u kojem su ljudski životi samo moneta za potkusurivanje u borbi za „začin“ – resurs bez kojeg svemirska civilizacija staje. Zvuči jako poznato, zar ne? Herbert nam poručuje da bez obzira na to koliko daleko u budućnost odemo i kakvu tehnologiju razvijemo, naši politički sistemi ostaju bazični, plemenski i gladni moći.
Ali ono što „Dinu“ podiže na nivo mita jeste njeno analiziranje religije i psihologije. Kroz red sestrinstva Bene Geserit, autor nam otvara prozor u svijet genetskog inženjeringa, ali i svjesne manipulacije masama. One ne šire vjeru iz duhovnosti, već iz geopolitičke koristi – one bukvalno fabrikuju proročanstva i religijske mitove stotinama godina unaprijed, kako bi njihovi agenti i pripadnice reda imali sigurno utočište kada zatreba. Kada Pol Atreid postane Muad’Dib, on ne postaje mesija zato što je tako zapisano na nebu, već zato što je uletio u savršeno dizajniranu sociološku zamku. To je duboka i hrabra dekonstrukcija mita o spasiocu.
Na kraju, tu je i ta intimna, unutrašnja borba ljudskog uma. Kroz koncepte širenja svijesti, pamćenja predaka, roman nadrasta spoljna dešavanja. Polova tragedija nije u tome što gubi bitke, već u tome što njegova proširena svijest vidi staze budućnosti, shvatajući da je svaka od njih popločana krvlju i da je on sam, uprkos svim moćima, samo rob istorijskih tokova.
Zato je „Dina“ tako fascinantna i teška za prevariti. Ona ne dopušta površno čitanje. Dok pratite dvorske spletke, zapravo čitate o psihologiji mase; dok gledate džinovske crve, učite o krhkom balansu prirode; dok slušate proročanstva, gledate kako se rađa fanatizam.
Preko 60 godina je prošlo od objavljivanja ovog romana a „Dina“ ne stari jer se ljudska priroda ne mijenja. I dalje ratujemo oko resursa, i dalje tražimo mesije na pogrešnim mjestima i dalje se plašimo nepoznatog.
„Dina“ nam ne nudi bjeg od stvarnosti. Ona nam daje ogledalo. Pješčano. U kojem, ako se dovoljno dugo zagledamo, možemo vidjeti ko smo, šta smo bili i – što je najvažnije – šta bismo tek mogli da postanemo ako zaboravimo da čuvamo vodu, planetu i sopstveni um od straha.
(Impulsportal)
