DEMOKRATIJA POD KLJUČEM: Ko se plaši drugačijeg mišljenja u Crnoj Gori?

Odluka crnogorskih bezbjednosnih institucija da zabrane ulazak u zemlju srpskom novinaru i medijskom vlasniku Draganu J. Vučićeviću ponovo je otvorila pandorinu kutiju političkih progona na Balkanu.

Dok zvanične institucije nevješto pokušavaju da se sakriju iza birokratskih formulacija o „ugrožavanju nacionalne bezbjednosti“, u javnosti opravdano odzvanja pitanje: da li svjedočimo rađanju novog-starog autokratskog modela ponašanja?

Bojazan da se Crna Gora ovom odlukom ekspresno vraća u vrijeme vladavine Demokratske partije socijalista (DPS) nije tek puka politička fraza. Ona je refleksija dubokog razočaranja građana koji su vjerovali da su prakse ućutkivanja neistomišljenika ostale u političkoj prošlosti.

Matrica koja se ne mijenja: Od Bećkovića do Vučićevića

Istorija se na ovim prostorima prečesto ponavlja kao farsa. Godinama je bivši režim, predvođen DPS-om, koristio policijski aparat i tajne službe kao filter za podobnost. Tada su na „crnim listama“ završavali akademici, pisci, novinari i političari iz Srbije čiji se narativ nije uklapao u zvaničnu državnu ideologiju.

Svi se sjećamo zabrana ulaska Matiji Bećkoviću, istoričarima i analitičarima, koje su tadašnja opozicija – a sadašnja vlast – opravdano nazivale anticivilizacijskim činom i uvođenjem verbalnog delikta na mala vrata.

Danas, kada se identične metode primjenjuju pod plaštom „zaštite javnog reda i ustavnog poretka“, postaje jasno da se promijenila samo garnitura na vlasti, dok je matrica ponašanja ostala netaknuta. Država koja zabranjuje ulazak novinarima zbog njihove riječi, ma kakva ona bila, zapravo pokazuje sopstvenu slabost i institucionalni strah od drugačijeg mišljenja.

Gdje prestaje nacionalna bezbjednost, a počinje cenzura?

Zakon o strancima daje državi suvereno pravo da procijeni ko može, a ko ne može preći njenu granicu. Međutim, u demokratskim društvima, ta procjena mora biti transparentna i duboko utemeljena, a ne rezultat političkih pritisaka ili straha od medijskog uticaja.

Ako su stavovi, izvještavanje ili zapaljiva retorika bilo kog pojedinca dovoljan razlog da se pokrene cjelokupni bezbjednosni aparat, onda se postavlja pitanje: koliko je crnogorsko društvo zaista stabilno i imuno na spoljne uticaje?

Kritičari s pravom upozoravaju da se ovakvim selektivnim zabranama pravi opasan presedan. Ako danas zabranimo ulazak jednom medijskom akteru jer nam se ne dopada njegov stil ili politička orijentacija, ko je sljedeći na redu? Gdje je granica između legitimne odbrane države od hibridnih prijetnji i klasičnog političkog revanšizma koji guši slobodu govora?

Dvostruki aršini kao ustavno pravilo

Ono što najviše zabrinjava u aktuelnom političkom trenutku jeste očigledno postojanje dvostrukih aršina. Crnogorski medijski prostor je godinama kontaminiran različitim vrstama radikalnih narativa, kako iznutra, tako i spolja. Ipak, restriktivne mjere se primjenjuju hirurški precizno i selektivno, često u zavisnosti od trenutne političke konjunkture i potrebe da se zadovolje određeni domaći ili međunarodni centri moći.

Pravdanje ovakvih poteza „višim državnim interesima“ neodoljivo podsjeća na retoriku iz devedesetih i dvijehiljaditih godina. Demokratija se ne brani zabranama, niti se stabilnost društva gradi podizanjem novih zidova na granicama.

Zaključak: Ispit zrelosti crnogorske demokratije

Crna Gora se nalazi na prelomnoj tački. Ako želi da dokaže da je suštinski raskrstila sa autokratskim nasljeđem DPS-a, njene institucije moraju pokazati širinu, toleranciju i privrženost evropskim standardima slobode izražavanja.

Zabrane ulaska javnim ličnostima zbog njihovih stavova nanose dugoročnu štetu međunarodnom ugledu zemlje i šalju poruku da je Crna Gora i dalje zarobljena u strahu od verbalnog delikta. Sloboda govora podrazumijeva i obavezu da trpimo i ono mišljenje koje nam se nimalo ne dopada. Sve ostalo je klizav teren koji vodi pravo nazad – u prošlost iz koje smo mislili da smo konačno izašli.