Ustavni sud Crne Gore utvrdio je da odredbe nekadašnjeg člana 29 Zakona o održavanju stambenih zgrada, koje su uređivale rješavanje stambenih potreba određenih kategorija zaposlenih u državnim organima, nijesu bile u skladu sa Ustavom dok su bile na snazi.
Sud je ocijenio da je zakonodavac prekoračio svoja ustavna ovlašćenja kada je postupak, način i kriterijume za dodjelu stanova prepustio podzakonskim aktima Vlade, organa lokalne samouprave, Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda, umjesto da ta pitanja uredi samim zakonom.
Prema ocjeni Ustavnog suda, takvo zakonsko rješenje nije obezbijedilo dovoljno jasan pravni okvir, čime je stvoren neprihvatljiv prostor za arbitrarnost u odlučivanju, suprotno principima vladavine prava, pravne sigurnosti i saglasnosti pravnih propisa.
Posebno je problematičnom ocijenjena odredba koja je omogućavala Vladi i lokalnim samoupravama da rješavaju stambene potrebe „lica čiji je rad od interesa za državu, odnosno jedinicu lokalne samouprave“. Sud je zaključio da zakon nije precizirao ko utvrđuje taj status, po kojim kriterijumima se on određuje, niti koji organ je za to nadležan, zbog čega takvo rješenje nije ispunjavalo zahtjeve pravne sigurnosti i predvidljivosti.
Ustavni sud smatra da je ovakvo zakonsko rješenje moglo predstavljati i neprimjeren uticaj na nezavisnost državnih službenika, javnih funkcionera, a naročito nosilaca pravosudnih i ustavnosudskih funkcija.
Neustavnom je ocijenjena i odredba prema kojoj su postupak, način i kriterijumi za rješavanje stambenih potreba sudija, državnih tužilaca i sudija Ustavnog suda bili prepušteni aktima Sudskog savjeta, Tužilačkog savjeta i Ustavnog suda. Sud je ukazao da zakon nije propisao ni vrstu tih akata niti zakonske kriterijume na osnovu kojih bi oni bili donošeni.
Sud nije utvrdio ni da je član 28 Zakona bio neustavan. Tom odredbom bilo je propisano da Vlada i lokalne samouprave, osim finansijskih sredstava, mogu obezbjeđivati građevinsko zemljište i druga sredstva za rješavanje stambenih potreba zaposlenih u državnim organima i organima lokalne samouprave. Prema ocjeni Ustavnog suda, tom normom nijesu povrijeđeni principi vladavine prava niti zabrana diskriminacije, dok bi eventualna proizvoljna primjena mogla biti predmet ustavnosudske kontrole putem ustavne žalbe.
Odluka se odnosi na odredbe koje su prestale da važe krajem 2022. godine, kada je Skupština izmjenama Zakona izbrisala poglavlje koje se odnosilo na rješavanje stambenih potreba. Ipak, Ustavni sud je, u skladu sa Ustavom, ocjenjivao njihovu ustavnost za period u kojem su bile na snazi.
Sud je odlučivao po predlogu pet poslanika Demokratske Crne Gore i inicijativi nevladine organizacije Institut alternativa. Za odluku je glasalo pet sudija, dok je jedan bio protiv. Odluka će biti objavljena u Službenom listu Crne Gore.
U istom postupku Ustavni sud odbio je inicijative kojima je osporen član 16 Zakona o održavanju stambenih zgrada, koji propisuje da etažni vlasnici troškove održavanja zgrade snose srazmjerno površini svojih stanova ili poslovnih prostora. Sud je ocijenio da je takvo rješenje jasno, precizno i u skladu sa principima pravne sigurnosti, te da ne dovodi do diskriminacije, jer se isti kriterijum primjenjuje na sve etažne vlasnike.
