Povodom opravdane zabrinutosti vjernog naroda, muslimanske zajednice i svih dobronamjernih građana zbog najavljene izgradnje regionalnog centra za upravljanje otpadom u neposrednoj blizini muslimanskog mezarja i hrama Svetog apostola Tome na Brzavi, rukovodeći se Jevanđeljem Hristovim i svojom pastirskom odgovornošću, Eparhija budimljansko-nikšićka osjeća dužnost da se obrati vjernom narodu, svim ljudima dobre volje i nadležnim institucijama.
Saopštenje Eparhije prenosimo integralno.
Misija Crkve jeste da svjedoči istinu, da čuva dostojanstvo čovjeka, da bude glas savjesti kada su ugrožene duhovne vrijednosti i da poziva na mir, pravdu i ljubav. Upravo zato smatramo da je naša obaveza da progovorimo i onda kada su u pitanju svetinje, mjesta vječnog počinka naših predaka, Božija tvorevina i mir među ljudima.
Sveto Pismo nas uči da je svaki čovjek stvoren po liku Božijem. Zato ljubav prema bližnjem ne zavisi od njegove nacionalne ili vjerske pripadnosti. Gospod nas nije pozvao da volimo samo one koji misle kao mi, nego svakog čovjeka. Sveti apostol Pavle zato opominje da smo „pozvani na mir“, a sam Gospod zapovijeda: „LJubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“
Iz te jevanđelske istine proizilazi i naš stav prema ovom pitanju. Pravoslavni hrišćanin ne može ostati ravnodušan kada je ugroženo mjesto koje njegov komšija, prijatelj ili sugrađanin smatra svetim. Isto tako, vjerujemo da ni pripadnici drugih vjeroispovijesti ne mogu biti ravnodušni prema pravoslavnim svetinjama. Upravo u tom uzajamnom poštovanju prepoznaje se istinska duhovna zrelost naroda i temelj svakog trajnog mira.
Posebnu težinu čitavom pitanju daje činjenica da se u neposrednoj blizini planirane lokacije nalaze muslimansko mezarje i hram Svetog apostola Tome na Brzavi. Te dvije svetinje nisu svjedočanstvo podjele, već vjekovnog zajedničkog života ljudi različitih vjera, koji su na ovom prostoru dijelili i radosti i stradanja, obrađivali istu zemlju, gradili svoje domove, podizali bogomolje i sa istom ljudskom nadom ispraćali svoje najmilije na vječni počinak.
Upravo zato svaki postupak koji može narušiti dostojanstvo jedne svetinje dotiče i dostojanstvo druge. Onaj ko istinski poštuje svoju svetinju, znaće da poštuje i svetinju svoga bližnjeg. To nije samo pitanje vjerske tolerancije; to je pitanje ljudske časti, morala i civilizacijske zrelosti.
Eparhija zato želi jasno da kaže da briga muslimanske zajednice za očuvanje svoga mezarja nije samo njihova briga. Ona je i naša briga. Kao što bi svaki pravoslavni vjernik očekivao razumijevanje i podršku kada bi bilo ugroženo pravoslavno groblje ili hram, tako je i naša hrišćanska dužnost da pokažemo poštovanje prema svetim mjestima naših susjeda. To ne činimo iz političkih razloga, niti iz bilo kakvog prolaznog interesa, već zato što nas tome uči Hristos.
Istovremeno, jednako smo dužni da podsjetimo da se u neposrednoj blizini planirane lokacije nalazi i hram Svetog apostola Tome na Brzavi, koji vijekovima predstavlja mjesto molitve, duhovnog sabranja i istorijskog pamćenja srpskog pravoslavnog naroda ovoga kraja. Zbog toga ovo nije pitanje samo jedne vjerske zajednice, nego pitanje odnosa čitavog društva prema duhovnom i kulturnom nasljeđu koje pripada svima.
Svetinje nisu samo građevine, niti su groblja obične parcele zemlje. To su mjesta na kojima se zemlja dodiruje sa Nebom, gdje čovjek u molitvi stoji pred Bogom i gde se sa poštovanjem čuva uspomena na one koji su prije nas živjeli, radili i gradili ovaj kraj. Narod koji izgubi osjećaj za svoje svetinje, vremenom gubi i osjećaj za sopstveni identitet, a narod koji ne poštuje tuđe svetinje postepeno razara i temelje sopstvenog moralnog poretka.
Zato vjerujemo da se ovom pitanju mora pristupiti sa najvećom odgovornošću, mudrošću i pažnjom, uvažavajući dostojanstvo svih ljudi, svih svetinja i svih zakonskih procedura. Samo tako može se graditi povjerenje koje će trajati duže od bilo koje pojedinačne odluke.
Nastavljajući svoje vjekovno predanje, Crkva podsjeća da je čovjek od Boga postavljen ne kao gospodar koji samovoljno raspolaže tvorevinom, već kao njen odgovorni čuvar i prinositelj. Sveti oci govore da je čovjek prizvan da bude sveštenik tvorevine, onaj koji sa blagodarnošću prima darove Božije i odgovorno ih predaje budućim pokoljenjima. Zato se odnos prema zemlji, vodi, šumama, hramovima i grobljima ne može posmatrati odvojeno od odnosa prema samom Tvorcu.
Sveti Isak Sirin uči da je istinski milostivo srce ono koje se ispunjava ljubavlju prema svakom stvorenju i koje „gori za svu tvar“ – za ljude, za životinje, za ptice i za svako stvorenje Božije. Ta misao nije pjesnička slika, već duboko bogoslovsko svjedočanstvo da čovjek nije pozvan da vlada silom, već ljubavlju; ne da uništava, već da čuva; ne da prisvaja, već da služi.
Iz takvog razumijevanja proizilazi i naša obaveza da čuvamo ne samo hramove i groblja, nego i prostor koji ih okružuje. Svetinja nikada nije izolovana od svoga okruženja. NJena tišina, njeno dostojanstvo, njen molitveni poredak i prirodni ambijent čine jednu neraskidivu cjelinu. Zato očuvanje sakralnog prostora predstavlja dio očuvanja duhovnog i kulturnog nasljeđa svakog naroda.
Isto tako, dužni smo da podsjetimo da pitanja koja se tiču životne sredine, zdravlja ljudi, kulturno-istorijskog nasljeđa i svetih mjesta ne smiju biti svedena isključivo na tehničke ili administrativne postupke. Ona zahtjevaju najveću stručnost, potpunu zakonitost, otvoren javni dijalog i iskreno uvažavanje stanovništva koje na tom prostoru živi. Odluke koje se donose danas ostavljaju posljedice koje će osjećati i oni koji tek dolaze posle nas.
Zato pozivamo sve nadležne institucije da, u duhu zakona, odgovornosti i opšteg dobra, pažljivo preispitaju sva rješenja koja bi mogla ugroziti sakralne prostore, prirodno okruženje, zdravlje ljudi i međusobno povjerenje koje se strpljivo gradi generacijama. Istinski razvoj nije suprotstavljen duhovnim vrijednostima. Naprotiv, svaki napredak koji želi da bude trajan mora počivati na poštovanju čovjeka, prirode, kulturnog nasljeđa i svetinja.
Posebno pozivamo vjernike Srpske pravoslavne crkve da u ovim okolnostima pokažu dostojanstvo, mir i hrišćansku ljubav. Isto tako, izražavamo bratsko saosjećanje i poštovanje prema našoj braći i komšijama islamske vjeroispovijesti, uvjereni da nas upravo poštovanje svetinja i uspomene na pretke najdublje povezuje kao ljude.
I neka niko ne pomisli da se ovdje brani samo jedno mezarje ili samo jedan pravoslavni hram. Ovdje se brani mnogo više od toga. Brani se načelo da je ono što je sveto nedodirljivo za svaku prolaznu korist. Brani se dostojanstvo pokojnika, mir živih i pravo budućih pokoljenja da naslijede zemlju u kojoj će se poštovati i čovjek i Bog.
Ovo nije poziv na suprotstavljanje, nego na zajedničko svjedočenje jedne istine: da svetinje nisu prepreka razvoju, već temelj dostojanstva jednog naroda. Narod koji umije da čuva svetinju svoga susjeda, čuva i svoju budućnost.
Zato se molimo Gospodu, Caru Mira, da prosvijetli umove svih koji donose odluke, ukrijepi sve ljude dobre volje i daruje da svaka odluka bude donijeta u duhu mudrosti, pravde i odgovornosti, na dobro svih građana, na očuvanje Božije tvorevine, na zaštitu svetinja i na slavu Božiju. Amin.
