Od „Tunela“, preko predmeta SDT-a, do „državnog udara“ – učestalo rušenje oslobađajućih presuda u drugostepenom postupku više nije pravna anomalija, već ogledalo sistemskog kolapsa u kojem pravda postaje talac neujednačene prakse.
Crnogorsko pravosuđe ponovo je na optuženičkoj klupi, a ovaj put „glavni svjedok“ protiv njega je – sopstvena nekonzistentnost. Odluka Višeg suda u Bijelom Polju da ukine oslobađajuću presudu u predmetu „Tunel“ i vrati ga na početak, samo je dolila ulje na vatru koja tinja u temeljima pravnog sistema. Prokopavanje depoa Višeg suda nije bilo samo udar na instituciju, već i simboličan čin koji je ogolio sve slabosti onih koji bi trebalo da štite zakon.
Pravni „loop“: Kada presude postanu privremene
Slučaj „Tunel“ nije usamljeni incident – on je simptom patologije. Kada oslobađajuća presuda u predmetu visokog profila „padne“ pred višom instancom, javnost postavlja logično pitanje: Da li su prvostepeni sudovi nesposobni da ocijene dokaze, ili drugostepeni sudovi koriste „bitne povrede postupka“ kao univerzalni ključ za beskonačno produžavanje agonije?
Obrazloženja o „nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju“ postala su mantra koja pravne procese u Crnoj Gori pretvara u Sizifov posao. Dok se optuženi i javnost vrte u krug, povjerenje u konačan sudski epilog ubrzano kopni.
Obrazac koji izaziva jezu
Ovaj „pravni ping-pong“ nije rezervisan samo za „Tunel“. Sličan scenario gledamo u predmetu „državni udar“, kao i u nizu procesa koje vodi Specijalno državno tužilaštvo (SDT). Kada se odluke sudova kreću u dijapazonu od „osloboditi“ do „vratiti na ponovno suđenje“ kao na traci, pravna sigurnost prestaje da postoji.
Šta to govori o sudijama? Da li imamo ozbiljan problem sa kvalitetom rada ili je na djelu opasna neujednačenost sudske prakse?
Šta to govori o sistemu? Da li je pravosuđe postalo poligon za testiranje izdržljivosti, gdje se odluke donose pod pritiskom, a ne na osnovu čvrstih pravnih argumenata?
Kraj iluzije o stabilnosti
Pravna struka će, po navici, braniti ovakve odluke kao „procesnu normalnost“. Međutim, kada pravila postanu izuzeci, a oslobađajuće presude „rok trajanja“ kraći od vijesti na portalima, statistika postaje indikator nečeg mnogo opasnijeg.
Crna Gora se suočava sa surovom realnošću: sistem koji ne uspijeva da obezbijedi stabilnost i predvidljivost u najvažnijim predmetima, suštinski ne garantuje pravdu. Slučaj „Tunel“ je samo još jedna crvena lampica na kontrolnoj tabli pravosuđa koje je odavno u crvenom.
Pitanje više nije samo ko je prokopao tunel do depoa, već ko će prokopati put do istine u sistemu gdje pravda djeluje kao – fatamorgana.
