Mitropolit Joanikije na Pardusu: Za komuniste nažalost rat nije bio završen 1945. godine, pokušali su vjeru da istrijebe, crkve zatvorili, Krsnu svijeću ugasili

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije služio je danas Svetu arhijerejsku liturgiju u Crkvi Svetog sveštenomučenika Joanikija i s njim postradalih sveštenomučenika i mučenika Mitropolije crnogorsko-primorske na Pardusu u LJešanskoj nahiji, povodom hramovne slave ove svetinje.

Protojerej Predrag Šćepanović, paroh podgorički u pastirskoj besjedi nakon čitanja Svetog Jevanđelja govorio je o stradanju Mitropolita Joanikija i izbjegličke kolone od Vezirovog do Zidanog mosta u Sloveniji 1944/45. godine.

„Strašno doba. Kažu da je svetitelj koga danas proslavljamo, gledao da mantijom ne dotakne oružje, jer je bio sveštenik, bio je mirotvorac. Preko Crvenog krsta spasio mnoge. Dovijao se kako je znao i umio u onim teškim vremenima. Sveštenomučenik Joanikije će postati novi Arsenije Čarnojević, povešće novu seobu, a prva žrtva ovoga zbjega, braćo i sestre, to nikad ne zaboravite je beba Borozan, muško dijete od dva mjeseca koje se smrzlo na leđima svoje majke u Veterniku, u Bratonožićima, jer je taj zbjeg krenuo 6. decembra, da bi 7. januara u Rudom Mitropolit Joanikije služio Liturgiju.

Danas, služeći Liturgiju u ovome svetome hramu, ne pozivamo, ne daj Bože, na osvetu, ali pozivamo na istinu. Onu istinu koja će nas osloboditi.“

Otac Predrag je potom pozvao sve nas da imena strdalnika, iako nemaju grobnice, pamtimo i da ih se kroz služenje Liturgije sjetimo, ali i da se sjetimo graditelja ovog hrama Cvjetka Vukčevića, hrama koji je Blagovoljenjem Božijim i trudom našeg Mitropolita i LJešana ponovo podignut i čiji je freskopis u toku.

„Neka je blagosloven Bog koji je divan u svetima svojim, u Svetom Joanikiju sveštenomučeniku i 76 sveštenika koji su vezani bodljikavom žicom, zauvijek ostali tamo u jarugama, u dolinama lijepe zemlje gdje je pronađeno je 600 masovnih grobnica.“

Otac Predrag Šćepanović je, među žrtvama pomenuo i prvu ženu ljekara koja je prevela NJegošev „ Gorski vijenac“ na francuski jezik, koja je sa ostalima zauvijek ostala u šumama Slovenije.

„Svima njima neka je od Gospoda Boga nagrada za njihovu mučeničku krv, strdanje i za sve ono što su uradili.

Gospode, primi njihovu žrtvu, njihovu mučeničku krv, a nas sve saberi, vrati nas jedne drugima i daj nam Gospode da se njihova imena više nikada ne kriju nego da ih nosimo u tajanstvenim riznicama srca svoga.

Hristos vaskrse, mučenici LJešanski“-zaključio je protojerej Predrag Šćepanović, paroh podgorički.

Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije besjedio je nakon osveštanja slavskog kolača.

Podsjetio je na riječi apostola Pavla koji je rekao da svojom žrtvom dopunjuje stradanja Hristova, te da, (s obzirom da je jezik apostola Pavla simboličan i tajanstven), to treba protumačiti, ne u smislu da Hristovom krstu i stradanju nešto nedostaje, nego da apostol Pavle ide Hristovim putem i nastavlja Njegovo djelo- da svojim stradanjem svjedoči vjeru cijelim svojim bićem.

Mitropolit je kazao da su u Crkvi sveti mučenici najviše isticani kao nastavljači Hristovoga djela, jer su se sjedinili sa Hristovim stradanjem, a Gospod je uvijek tu uz one koji ispovijedaju ime NJegovo i daje im silu da nepokolebivo izdrže stradanja.

„Vidimo to po mnogim svetim Božijim ugodnicima, a naročito po svetim mučenicima, da su imali tu hrabrost koju daje samo Duh Sveti. To nije čovječija sila, niti je to herojstvo kao kod junaka koji u zanosu borbe i međusobnog rata stradaju za svoj otadžbinu. To je nešto drugo i drugačije i po kvalitetu mnogo vrijednije, jer je dar Duha Svetog Božjega. Tako je Sveti sveštenomučenik Joanikije, uzeo krst svoga, od Boga poverenog mu naroda, čim je došao na stolicu mitropolita crnogorsko-primorskih u teško vrijeme, nešto malo prije rata, a u toku rata shvatio je svoju ulogu da je najvažnije da priziva narod na mir i da što više ljudskih života sačuva i zapisivao je šta je činio i imamo brilijantna svjedočanstva koja priređujemo za štampu, pa će se vidjeti da svi oni koji ga klevetaju kao saradnika, okupatora, da su mnogo promašili i da mnogo neljudski to tumače.

Prava je ljubav ona koja se žrtvuje za bližnje, a žrtva za bližnje ponekad traži i to da primimo sramotu na sebe da bi spasili živote svojih bližnjih i to se traži ponekad.“

Mitropolit Joanikije je potom spomenuo i žrtvu Mitropolita Mitrofana Bana u vrijeme austrougarske okupacije.

„Tako je činio i blaženopočivši Mitropolit Mitrofan Ban u vrijeme austrougarske okupacije. Ako bi se njemu prigovaralo, moglo bi mu se mnogo više prigovoriti saradnje sa okupatorom, nego Mitropolitu Joanikiju. Interesantno, o tome se ne govori, međutim jedan i drugi su samo željeli da zaštite svoj narod i da što više života spasu, ali nije to najveća žrtva Mitropolita Joanikija. U toku rata, najstrašnije je njemu bilo slušati sa svih strana, kako braća ubijaju braću, a posebno, kako ubijaju njegove sveštenike i kako ih bacaju u jame.

Evo, otac Predrag Šćepanović je lijepo govorio, idemo svake godine, i mi vladike kad možemo idemo, ide otac Predrag, idu drugi sveštenici, ide bogomi i narod, sve više i više, u Sloveniju.Tamo gde je mnogo naših mučenika naročito, čini mi se iz Lješanske nahije, bogomi ima iz drugih mjesta, ali nekako Lješani su to istakli, i hvala im za to.

Visokopreosvećeni vladika je rekao da, nažalost, rat za komuniste nije završen 1945. godine, jer su ubijali braću, kao neprijatelje na bojnom polju. Govoreći o „pravdi“ komunista, Mitropolit Joanikije je predočio i stradanje Mitropolita Arsenija, samo zato što je štitio svetu vjeru pravoslavnu i što se suprotstavljao da se vjera potpuno potisne i obruka i ponizi, pa je dizao svoj glas koliko je mogao u to vrijeme.

„Kad su mu sudili, izrekli su mu jedanaest i po godina strogoga zatvora, ali da pokažu njihovu „milost“ (oslovili su ga svjetovnim imenom), rekli su: Za Vašu antidržavnu djelatnost Vi ste po pravdi ovoga suda i zakona osuđeni na 11,5 godina. Ali zbog vaših godina, zbog vašeg položaja, ovaj sud je spreman da vam ublaži kaznu na polovinu, ako se vi kajete pred ovim sudom. A on ustaje pa kaže: Ja sam položio arhijersku zakletvu u kojoj sam rekao da ću propovedati Sveto Jvanđelje i štititi svetu pravoslavnu veru i svoju Crkvu. Vi ste to ocijenili kao antidržavnu djelatnost, a kada bih se ja sad pred vama kajao, onda bih ponizio svoju Crkvu i obrukao svoju vjeru. Prema tome, gospodo, osudite me vašom najstrožom kaznom. I osudili su ga, kasnije su mu ublažavali. Vidjeli su da su u svakom pogledu pretjerali.

Ali je mučenik izdržao kaznu. I nije se nikad više mogao vratiti u Crnu Goru. Blažo Jovanović, koji je imao nešto dobro u sebi, ali ipak je rekao: Ne samo da se ne može vratiti u Crnu Goru, nego neće moći ni avionom da preleti preko Crne Gore.

Zboraše, Mitropolit Danilo Dajković kada su jednom momentu htjeli da postave drugog nekoga vladiku za Crnu Goru, pa on nije htio dokle se ne saglasi Mitropolit Arsenije. A on mu kaže: Dijete, ako te vlast tamo hoće, idi ti, pa služi. Bio je mladi vladika, a mu se tako obradio sinko. Otiđi ti, pa služi. Ali zapamti, jas sam Mitropolit crnogorsko-primorski.

Dakle, žrtva Svetoga Joanikija i Svetoga Arsenija negdje se poklapaju. I razmišljamo da li je bilo teže nekoliko mjeseci stradanja Svetoga Joanikija, ili 12 i više godina stradanja, zato što on i kad je oslobođen, isto je tretiran kao neprijatelj države, sve do smrti Mitropolita Arsenija, draga braćo i sestre. A tako se nastavilo i u vrijeme Mitropolita Danila Dajkovića, međutim on je uzao jedan, drugi metod i borio se.

Sveti Joanikije je predvidio sve šta će se dogoditi, kad ta družina preuzme vlast. I on je govorio: Crkve će zatvoriti, izbaciće vjeronauku iz škola. Krsnu svijeću će ugasiti, sveštenike će goniti, kao što je i bilo. Vjeru istrijebiti, kao što su i pokušali. Ali, nije mogao da predvidi ni Mitropolit Joanikije, iako je imao, kao što je govorio Mitropolit Amfilohije, imao je neko viđenje od Boga šta će se dogoditi, nije mogao predvidjeti da će komunisti rušiti Njegoševu crkvu, i njegov amanet pogaziti, i svetinju oskrnaviti, i Crnu Goru tako poniziti.

Mitropolit Joanikije je istakao da se čini da u duhu, rat još uvijek traje, i da treba da obilježimo jame u kojima su skončali mučenici, da se pokajemo i izmirimo; da je bilo grijeha i sa jedne i sa druge strane, ali da su važni pomirenje i oproštaj.

NJegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije na kraju je prizvao molitveno zastupništvo Svetoga Joanikija da se vratimo Gospodu i jedni drugima, da se u duhu obnovimo i da obnovimo i Lovćensku kapelu.

Na prijedlog tamošnjeg crkvenog odbora, Mitropolit Joanikije je dodijelio nekoliko odlikovanja za počivše ljude koji su doprinijeli izgradnji hrama: Milorada Vukčevića- darodavca zemljišta na kojem je izgrađen hram, Cvjetka Vukčevića-prvog predsjednika odbora za izgradnju hrama, BrankaĐurišića i advokata Mlađena Mićovića koji se pravno borio za ovu svetinju).

Na kraju se obratio i gospodin Gojko Radulović, sestrić darodavca zemljišta na kom je izgrađen hram.

(Svetigora/Mitropolija)