Posjeta Velikom Međeru imala je posebnu težinu i simboliku, jer je predstavnik Udruženja Serdar i Udruženja Vasojevića Primorja i Boke Radko Garčević bio prvi predstavnik udruženja iz Crne Gore koji je posjetio ovo veliko stratište i poklonio se sjenima srpskih i crnogorskih mučenika stradalih u austrougarskom logoru tokom Prvog svjetskog rata, piše u zajedničkom saopštenju Udruženja Serdar i Udruženja Vasojevića Primorja i Boke koje prenosimo integralno:
Na jugoistoku Slovačke, u ravnici Velikog Međera, leži jedno od najvećih i najpotresnijih znamenja naše nacionalne golgote u Prvom svjetskom ratu. Ovo sveto mjesto predstavlja drugo po veličini vojno groblje iz Prvog svjetskog rata izvan Otadžbine, odmah poslije vojničkog groblja Zejtinlik.
Koračajući ovom svetom zemljom, stajao sam iznad masovnih grobnica u kojima zauvijek počiva između 5.464 i oko 6.000 srpskih i crnogorskih ratnih zarobljenika i civilnih interniraca. Ovaj memorijal nije samo istorijska tačka na mapi, već vječni, nijemi spomenik tragičnom zajedništvu dva bratska naroda koja su zajedno krvarila, zajedno robovala i na istom parčetu tuđine sklopila oči.
Austrougarski logor u tadašnjem Nađmeđeru bio je fabrika užasa gdje su se, jedni pored drugih, u ledenim barakama našli prekaljeni ratnici sa Cera, Kolubare i Mojkovca, ali i nedužni civili – starci, žene i djeca deportovani iz Šumadije, Pomoravlja, ponosne Crne Gore, pitomog Polimlja i suzom natopljene doline Lima.
Dok sam posmatrao današnju tišinu ovog kompleksa, bilo je gotovo nemoguće pojmiti količinu patnje ljudi koji su iz svojih zavičaja bačeni u ovu močvarnu ravnicu. Brojka od blizu 6.000 žrtava nije posljedica strijeljanja, već planskog zatiranja glađu, ropskim radom, oštrim zimama i epidemijom pjegavog tifusa koja je kosila iznemogle i promrzle mučenike.
Ovi ljudi nijesu dočekali slobodu 1918. godine, ali su njihove kosti zauvijek ostale izmiješane u slovačkoj zemlji kao krajnji simbol neraskidive istorijske spone Srba i Crnogoraca. Zahvaljujući bilješkama preživjelih, poput književnika Rista Kovijanića, njihova imena su oteta od zaborava.
Moja posjeta ovom međunarodnom svetilištu ostavila je dubok utisak poštovanja prema načinu na koji se ono danas čuva, podsjećajući nas da je svako ime uklesano u kamen u Velikom Međeru ugrađeno u temelje slobode koju danas živimo.
Upravo zato ova posjeta nije bila samo putovanje do jednog memorijala, već hodočašće mjestu stradanja i zavjet pamćenja.
Poklonjenje sjenima mučenika Velikog Međera predstavlja dug prema precima i opomenu potomcima da sloboda, dostojanstvo i nacionalno jedinstvo imaju svoju cijenu, ispisanu životima hiljada nevinih stradalnika daleko od rodne grude – zaključuje se u zajedničkom saopštenju ovih udruženja.
