Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Putujući sa porodicom po Indiji njihovu državu Radžastan sam upoznao temeljno. Gotovo svaki važniji grad ove fascinantne indijske provincije sam turistički istražio ali mi je jedan kratki izlet u komšiluk otvorio potpuno novu priču.
Radi se o Gudžaratu koji je, na prvi pogled, samo zemlja trgovaca, bogate istorije, dobre i začinjene hrane, vrlo loših i prašnjavih puteva i beskonačnog i dosadnog sunca, što nije spriječilo stanovnike ovog dijela Indije da osmisle jednu od najneobičnijih i najuspešnijih poslovnih ideja u modernoj istoriji.
Sredinom šezdesetih godina u SAD je donijet čuveni Zakon o imigraciji koji je omogućio masovna useljavanja Indijcima.
Porodica Patel iz Gudžarata se, kao i hiljade naših predaka, preselila na zapadnu obalu SAD, u Kaliforniju, sa željom da izađu iz ogromnog siromaštva i tako obezbijede bolju budućnost za sebe i svoju djecu.
Ipak, u do tada nezapamćenom, srećnom spletu okolnosti, i uz marljiv rad, ova biznis dinastija postala je jedan od najupečatljivijih simbola američkog sna.
Danas preko 60% svih motel i malih hotela u SAD posjeduje Patel porodica te potomci imigranata iz samo jedne indijske države – Gudžarat.
Hiljade stanovnika Gudžarata stiglo je, nakon porodice Patel, u SAD bez velikog kapitala ali sa jednom važnijom osobinom, koju danas nažalost mi ne posedujemo – sa porodičnom solidarnošću i spremnošću na neprestani rad.
Kupovali su zapuštene motele pored puteva, po cijeni od deset do pedeset hiljada dolara, živjeli su u njima, sami čistili sobe, dočekivali goste i štedjeli svaki dolar.
Baš tako je nastao globalni fenomen koji Amerikanci zovu „Patel Motel“.
Ove doseljenike nije pobijedio veliki kapital, već su oni pobijedili u intenzivnoj tržišnoj utakmici primjenom modela u kom porodica postaje najjača poslovna institucija.
Patel i njegovi sunarodnici nisu čekali subvencije ni posebne privilegije države. Gradili su mrežu povjerenja, pomagali jedni drugima pri kupovini objekata, zajednički nastupali prema bankama i stvarali do tada neviđenu ekonomiju zasnovanu na međusobnoj podršci.
Kako sam puno puta boravio u nekoliko njihovih hotela i motela u SAD znam da su sve ono što je do njih doveli do sjajne kombinacije niske cijene, da jedne strane i odličnog ambijenta i usluge, sa druge.
Razmišljajući o ovoj jedinstvenoj priči nije mogla da mi ne padne na pamet situacija u Budvi i Boki.
Našom obalom sve snažnije dominiraju veliki hotelski kompleksi, međunarodni lanci i „rizorti“ kojima država daje plaže da budu „privatne“. To je ono što su vlast, politička elita pa i većina građana Budve i Boke željeli – da budemo eksluzivni.
Ako se realizuju najavljeni projekti na Svetom Stefanu, HG Budvanskoj rivijeri i drugim dijelovima primorja, za pet ili šest godina, najviše za deceniju, mali i srednji hoteli biće pod snažnim pritiskom koji neće preživjeti Oni bez bazena, ekskluzivnih sadržaja ili jedinstvene turističke priče definitvno neće opstati.
To je rezultat onoga što „smo“ željeli i stava države da stimuliše dolazak stranog kapitala, gradnju i rast velikih sistema a da sa prostora grada Budve pa i Boke izbriše sve ostale.
Upravo je dakle najveći „problem“ činjenica da država već decenijama kreira ambijent prilagođen velikim investitorima. Samo tu ima dovoljno mjesta mitu i korupciji.
Ipak istina je takođe i da veliki sistemi lakše dolaze do povoljnih kredita, planske dokumentacije, infrastrukturne podrške i institucionalne pažnje.
Mali i srednji hotelijeri, koji decenijama nose najznačajniji dio turističke ponude Crne Gore, kod nas uvijek ostaju prepušteni sami sebi. Za njih nema realnih i zaista ostvarivih posebnih razvojnih fondova, zajedničke promocije niti ozbiljne strategije koja bi ih zaštitila od nelojalne tržišne koncentracije.
Paradoksalno, kako ono Crnogorci vole da se stvari dese – „ne radeći“, ostvariće se dugogodišnja želja političke elite i krupnog biznis establišmenta – da naš prostor na obali Boke ostane rezervisan samo za velike igrače.
Posljedica toga neće biti samo gašenje stotina porodičnih biznisa. Nestaće i ono malo preostale autentičnost Budve i drugih gradova Boke jer veliki hotelski sistemi svuda na svijetu liče jedni na druge, dok male porodične kuće i hoteli nose identitet destinacije a imaju i „šmek“ domaćina.
Budvi je možda potreban svojevrsni „Patel model“.
Jedna porodica – jedan ili više malih hotela. Ali i mnogo više od toga.
Mali i srednji hotelijeri morali bi da se udružuju u osmišljavanju optimizacije troškova, nabavci, marketingu i digitalnoj promociji.
Moraju se, još prije, ujediniti u korišćenju platformi koje ih „pljačkaju“ uzimanjem često preko 20% njihovog prihoda bez ikakvog plaćanja poreza državi Crnoj Gori.
Umjesto da se međusobno iscrpljuju cijenama, trebalo bi hitno da formiraju mreže koje će gostima nuditi zajedničke pakete usluga, izlete, gastronomske ture i autentična iskustva koja veliki sistemi teško mogu da pruže ili ih ne interesuje da to rade.
Država i lokalne samouprave moraju podržati, finansijski i na druge načine, takve inicijative i projekte.
Njihova prednost nije luksuz velikih rizorta, ali jeste niža cijena, lični odnos prema gostu, fleksibilnost, smanjenje troškova kroz rad svih članova porodice i posebna lokalna priča. Dakle upravo ono što je porodicu Patel pretvorilo u simbol uspjeha u Americi.
Dok su veliki hoteli u Americi prodavali sobu porodica Patel i drugi došljaci iz države Gudžarat su prodavali osjećaj doma i vrhunsku, jeftinu i brzu uslugu.
Danas više nego ikad ranije moramo shvatiti da turizam, naročito onaj koji mi nudimo, nije samo pitanje broja kvadrata sobe, broja zvjezdica i investicionih milijardi eura.
Naš turizam za male i srednje hotele u Budvi i Boki, ali još više na crnogorskom sjeveru, koji posjeti gotovo svaki strani gost koji dolazi na primorje, mora biti pitanje odnosa ljudi, stila porodica koje rade u hotelima i vode ih te zajednica koje od njih žive.
Gudžarat je navedenu lekciju naučio prije pola vijeka. Nema sumnje da smo mi na Balkanu vrlo spori kad je u pitanju usvajanje tuđih dobrih iskustva ali bi bilo mudro da Boka i Budva nauče makar tu lekciju prije nego što bude kasno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
