Jubilarna, deseta LiTeritorija zatvorena je sinoć razgovorom i autorskim čitanjima Damira Karakaša, Dragane Tripković i Roberta Alagjozovskog. Program završne festivalske večeri moderirao je književni kritičar Vladimir Arsenić.
Komentarišući iskustvo boravka izvan granica maternjeg jezika, Alagjozovski je istakao da višejezičnost doživljava kao bogatstvo, ali i kao izazov. Podsjetio je da je njegova generacija odrastala uz zajednički jezički prostor bivše Jugoslavije, što je olakšavalo komunikaciju i razumijevanje među narodima.
Ukazao je, međutim, da je danas sve manje prisutna višejezičnost, posebno među mlađim generacijama, te da dominacija engleskog jezika dodatno potiskuje poznavanje jezika susjednih zemalja. Istovremeno, posebno je izdvojio značaj međusobnog priznavanja i uvažavanja jezika kao važnog preduslova za književnu i kulturnu komunikaciju.
Odgovarajući na pitanje o prelasku iz poezije i dramskog pisanja u roman, Tripković je kazala da taj proces nije doživjela kao veliki iskorak u kreativnom smislu, već prije kao promjenu koja zahtijeva drugačiju disciplinu i više vremena.
Navela je da ju je ideja za roman dugo pratila i da joj se vraćala kroz različite životne i profesionalne okolnosti, te da je upravo dugotrajan proces rada predstavljao najveću razliku u odnosu na pisanje poezije i drama. Prema njenim riječima, bez obzira na žanr, presudna je snaga ideje koja autora vodi kroz stvaralački proces.
Govoreći o adaptacijama svojih djela za pozorište i film, Karakaš je pojasnio da autorima i rediteljima ostavlja potpunu slobodu u interpretaciji, jer upravo u tome vidi vrijednost umjetničkog stvaranja. Dodao je i da ga posebno zanima način na koji drugi autori kroz vlastiti umjetnički senzibilitet čitaju i preoblikuju njegove tekstove, smatrajući da pozorišna predstava ili film postaju samostalna djela, a ne puka reprodukcija književnog predloška.
Analizirajući položaj makedonske književnosti u okviru postjugoslovenskog književnog prostora, Alagjozovski je ocijenio da se ona uspješno razvijala prateći savremene književne tokove i ravnopravno učestvujući u regionalnim književnim procesima.
Konstatovao je da je nakon duže dominacije postmodernističkih poetika posljednjih decenija došlo do otvaranja prema društveno angažovanim i savremenim temama, što je doprinijelo novoj vitalnosti književne scene. Posebno je istakao značaj mlađe generacije autora, čiji uspjesi danas oblikuju šire književne tokove u Makedoniji.
Objašnjavajući dva narativna toka u romanu, Tripković je istakla da je jedan vezan za ruralni prostor Morače, a drugi za urbani ambijent Podgorice, pri čemu se oba svijeta međusobno prepliću kroz iskustvo glavne junakinje. Kazala je da joj je takva struktura omogućila da istraži sličnosti i skrivene veze između naizgled različitih prostora, pokazujući kako se obrasci moći, straha i društvenih odnosa pojavljuju i u tradicionalnom i u savremenom okruženju.
Kada je riječ o iskustvu objavljivanja i recepcije njegovih knjiga u inostranstvu, Karakaš je napomenuo da mu je posebno značajno što su njegova djela pronašla put do čitalaca izvan regionalnog prostora. Naglasio je da je ulazak u velike i uređene književne sisteme, poput američkog, izuzetno zahtjevan, naročito za autore koji dolaze iz manjih jezičkih sredina, ali da međunarodni prevodi i priznanja predstavljaju važnu potvrdu književnog rada i priliku za širenje publike.
Završnicu desete LiTeritorije obilježio je poetsko-muzički performans „RECI BOBU BOB“ Damira Šodana, koji je kroz prepjeve, vokalne interpretacije, gitaru i usnu harmoniku publici približio stvaralaštvo Boba Dilana. Kroz izbor nekih od najpoznatijih Dilanovih songova nastalih od početka šezdesetih godina prošlog vijeka, publika je imala priliku da se podsjeti stvaralaštva autora koji je snažno uticao na razvoj savremene muzike i poezije.
