Prije nešto više od mjesec dana poslanik Demokratske partije socijalista u Skupštini Crne Gore Jevto Eraković šokirao je javnost, a vjerovatno i svoje partijske kolege, izjavom koja u biti zvuči vrlo pomiriteljski i prijateljski, ali koja pobija sve ono za šta su se zalagali njegovi stranački istomišljenici dvije decenije unazad.
Javnost je upamtila taj nastup, takoreći Jevtov politički salto mortale, kada je on kazao da oni koji su bili protiv crnogorske nezavisnosti nisu niti državni neprijatelji, niti na bilo koji način nepoželjni.
Mnogi su spekulisali da se ovim Jevto odrekao principa, sa kojima se neko slaže, neko ne, ali na kojima je dobrim dijelom bila bazirana retorika, pa i politika njegovog DPS-a. Naročito je zanimljivo da je tada naglasio da u svom najužem krugu ljudi ima izuzetno bliske ljude koji su 2006. glasali drugačije nego što je on i da ih ne smatra neprijateljima.
Da li je ovo Jevto onomad rekao da oni koji su te čuvene 2006. uprkos svim pritiscima i agresivnim narativima koji su se gurali ipak nisu antidržavni elementi? Ili to možda nije bilo suprotno od njegovog glasa, na koji je svakako prema svim zakonima države, demokratije i logike, imao apsolutno pravo?
I da li neko posle takvog političkog koluta zamjera ikome na političkoj ili uopšte javnoj društvenoj sceni navodne promjene diskursa? I upućuje na neke nove, omasovljene „nikad više + godina“ slogane. I ako bi našao takav slogan za sebe, koju bi godinu stavio? Valjda ne 2006?
