Posljednjih dana ponovo slušamo priče o „spornim medijima“, o navodnom malignom uticaju pojedinih redakcija i o potrebi da se određeni glasovi zabrane ili proglase nepoželjnim. Međutim, dovoljno je vratiti se samo desetak godina unazad i pogledati naslovne strane Informera iz vremena apsolutne vlasti DPS-a.

Na tim naslovnicama nalazili su se najžešći napadi na tadašnje opozicione političare, aktiviste, nevladine organizacije i kritičare režima. Prozivani su pojedinci imenom i prezimenom, vođene su medijske kampanje, iznošene teške optužbe i plasirane priče koje su izazivale ogromnu pažnju javnosti. Ipak, tada nijesmo slušali pozive na zabrane, blokade distribucije ili priče o ugroženosti države zbog sadržaja tog lista.

Naprotiv.

Dok su mete bili politički protivnici DPS-a, takve naslovnice nijesu predstavljale problem. Nije bilo zahtjeva za gašenje medija, nije bilo dramatičnih upozorenja o ugroženoj demokratiji niti tvrdnji da se ruši ustavni poredak. Sloboda medija tada je važila sve dok je bila usmjerena protiv onih koje je režim smatrao protivnicima.

Danas, međutim, pojedini isti akteri koji su godinama ćutali na brutalne medijske obračune odjednom su postali veliki borci protiv „neprimjerenog novinarstva“. Problem očigledno nije u metodama, već u tome ko je meta.

Zato fotografije starih naslovnica predstavljaju važan podsjetnik na jednu činjenicu: kriterijumi ne mogu važiti samo onda kada odgovaraju određenim političkim interesima. Ako je nešto bilo dozvoljeno i tolerisano kada su na udaru bili protivnici DPS-a, onda je licemjerno danas glumiti šok i nevjericu zbog istih ili sličnih medijskih obrazaca.

Ovo nije pitanje odbrane bilo kojeg medija. Ovo je pitanje dosljednosti. Jer sloboda medija ili postoji za sve, ili ne postoji ni za koga. A politička selektivnost prema medijima uvijek govori više o političarima nego o samim medijima.

Tagovi