Medijski napisi o tome kako bez DPS-a navodno nema dvotrećinske većine u parlamentu predstavljaju običnu neistinu osmišljenu da opravda povratak bivšeg režima u političku igru.

Kada se pažljivo pogleda matematička struktura skupštinskih mandata, jasno je da DPS sa svojih 16 poslanika uopšte nije neophodan faktor za postizanje magičnog broja od 54 glasa.

Čak i ako toj cifri pridodamo poslanike SD-a, Mehmeda Zenku (DUA) i Nikolu Janovića, koji su za poslanike izabrani na zajedničkoj izbornoj listi, dolazimo do broja od 21. To znači da se do dvotrećinske većine može lako doći i bez još šest poslanika opozicije, što potpuno ruši narativ o njihovoj nezamjenjivosti.

Ukoliko tom zbiru dodamo Adrijana Vuksanovića (HGI) i Miodraga Lakovića, koji je napustio PES, i dalje ostaje sasvim dovoljno „fore“ (čak četiri poslanika) da se dostigne potrebna većina. Matematika neumoljivo dokazuje da DPS nije ključ za deblokadu institucija i ustavne reforme, već se nazire sumnja da iza zatvorenih vrata Delegacije EU krije neki sasvim drugi plan.

Očigledno je da u pozadini sastanka kod Johana Satlera ne stoji puka ustavna nužda, već jasna namjera određenih struktura da se DPS po svaku cijenu vrati u državni aparat.

Priča o reformama u pravosuđu i bezbjednosnim službama služi samo kao paravan za političku rehabilitaciju partije koja želi nazad svoja potpredsjednička mjesta i odbore.

Tagovi