Koliko god bili bučni i teatralni – i samo naizgled različitih provenijencija – jalovi su politički projekti čiji je cilj da srpski narod opet smjeste u ambijent vječite opozicije. Jer, kako je to danas jasno saopštio i predsjednik Skupštine – Srbi u Crnoj Gori više nikada neće biti građani drugog reda. Uz sav trud koji u takve projekte ulažu, malo su se preračunali svi oni koji su mislili da će srpski narod, dobrovoljno i mazohistički, pristati da bude vraćen u ambijent vječite opozicije i građana drugog reda.

Nakon obaranja diktature i antisrpskog režima 30. avgusta, uz ekonomski rast i povećano zapošljavanje, otpočeo je i proces demokratizacije društva i izgradnje pravnih institucija. Mnogi građani bi željeli da takav proces ide brže – a uporedo s njim i pravedno rješavanje preostalih ključnih identitetskih problematika – ali njegova brzina ne zavisi isključivo od srpskih političkih predstavnika, koji čine samo jedan, iako značajan dio vlasti. Uostalom, nije sve ni u brzini procesa, koliko u njegovom kvalitetnom i čvrstom razrješenju.

Kako bi pomenuti kvalitet procesa bio ostvaren, neophodno je prije svega imati dobre odnose i međusobno razumijevanje među osnovnim članicama vladajuće koalicije (koje će ostati iste i nakon narednih izbora, uprkos željama i nadama DPS-a i satelita). Dobri odnosi i razumijevanje među koalicionim članicama zavise i od politika kompromisa i međusobnih ustupaka.

Zapravo, i samo dostizanje opštenarodnog pomirenja (koje važi razumjeti kao stanje u kojem nema svakodnevnih međunacionalnih i interkonfesionalnih napetosti, nema „pobjednika i pobijeđenih“, nema sistemske diskriminacije bilo koga) – može i mora biti ostvareno, u prvom koraku, samo uz politike razumijevanja, kompromisa i ustupaka u okviru vladajuće koalicije.

Mandićevo prisustvo proslavi 21. maja treba vidjeti prvenstveno kao ustupak drugom dijelu vladajuće koalicije. Uz očekivanje i, naravno, dogovor da i partnerska strana, kada nastupi odgovarajući momenat, ima razumijevanja za rješavanje problematika koje su za srpski narod u Crnoj Gori od posebnog značaja (kao što su povratak srpskog jezika kao zvaničnog, crnogorske trobojke kao narodne zastave i dvojnog državljanstva). Za demokratizaciju društva je od izuzetnog značaja da se previše ne odlaže pomenuto razumijevanje za rješavanje identitetskih pitanja.

Odgovorna i državnička politika prema srpskom narodu, ali i svim građanima Crne Gore, mora podrazumijevati mudrost i strpljenje – što mnogi i primjećuju ovih dana – kao i slogu i jedinstvo.

Tagovi