Sam tekst, posmatran sa stanovišta stila i argumentacije, realno je u domašaju nesvršenog studenta, proizašlog iz laboratorije kadrova jednog, po mnogo čemu sumnjivog doktora nauka i još sumnjivijeg profesora, koga je govor mržnje protiv države u kojoj živi „proslavio“, a koji nam je poznat kao Dinko Gruhonjić. Kakav mentor, takav i student!
U samom stilu pisanja vidi se nesumnjiv uticaj mentora Gruhonjića, ali i cijelog duha koji je kreiran u krugovima pojedinih profesora sa Filozofski fakultet u Novom Sadu. Dobro je poznata činjenica i pravilo koje godinama važi da oni mladi koji žele da završe žurnalistiku i pritom da se zaposle kao novinari u određenim medijima, moraju proći obuku, odnosno mentorstvo profesora Dinka. Krug je zatvoren, a fabrika kadrova koja proizvodi nova lica radi punom parom.
Još samo par riječi o profesoru Dinku, koji je dovoljno o sebi sam kazivao sve ove godine kroz svoje tekstove i medijske nastupe. Pomenuti profesor doktorirao je „kao vrlo mlad“, u svojoj 46. godini, na temu: „Odnos novinarskih žanrova na tradicionalnom radiju i radiju na internetu“.
Ovaj „naučni radnik“, primjera radi, objavio je rad pod nazivom: „Politički grafiti ekstremnog nacionalizma kao propagandni mediji u Novom Sadu, Evropskoj prestonici kulture“. Komentar je suvišan.
Na zvaničnoj internet prezentaciji Filozofskog fakulteta u Novom Sadu – odsjek Žurnalistika, stoji da pomenuti profesor, koji se naučno bavi grafitima, na ovim studijama ispituje čak na deset predmeta. Nijesam siguran da ovakav primjer postoji još negdje u Evropi, a kamoli u Srbiji.
Naravoučenije – ko želi da diplomira na ovom fakultetu, realno ne može da izbjegne profesora Gruhonjića, a da mu se ne umiješa u životne planove. Lakše je da mu se pridružite, a to dobro pokazuje optužena studentkinja i politička aktivistkinja Mila Pajić, kao i još mnogo tzv. nezavisnih novinara iz Gruhonjićeve plejade, koja je sprovodila u djelo zamisli svog mentora.
Još ako možete nešto i da zaradite od toga, to je onda milina, doduše ne Božja, pošto u tom svijetu drugova i drugarica Boga nema.
Sve u svemu, optužena Pajić imala je i još uvijek ima, mada sve manju upotrebnu vrijednost, a sve po zamisli profesora Gruhonjića. Imenovani profesor procijenio je da je revoluciji potrebna heroina, poput nekada mladih partizanki, pa je smjela i ratoborna tadašnja koleginica Pajić bila idealna za tu ulogu.
Budući da od marta prošle godine koleginica Pajić više nije akter pokušaja revolucije, ona svakako prestaje da bude faktor bilo čega u blokaderskom pokretu, odnosno na nju se više i ne računa. Ona je igrala samo jedno ljeto. Dolaze druge Mile iz Dinkove laboratorije.
Da optužena Pajić nije ni heroina ni mlada partizanka, dokaz je upravo ova jadna i za žaljenje situacija. Danas se nalazi u egzilu i za njom je raspisana nacionalna potjernica u vezi sa krivičnim djelom iz člana 309 Krivičnog zakonika. Drugim riječima, nedostupna je organima gonjenja Republike Srbije i možda će joj se suditi u odsustvu.
Bijeg u susjednu, gle čuda, Croatia stvar čini dodatno sumnjivom u pogledu odgovornosti optužene Pajić. Za njenu sudbinu, njeni nalogodavci iz reda profesora, koji su zapravo stvarne vođe pobune adolescenata, nijesu se mnogo potresli. Gurnuli su djecu da ostvaruju njihove političke i ekonomske ciljeve, opet ko zna za čiji račun.
No, vratimo se samom tekstu koji je u svim drugosrbijanskim medijima trijumfalno objavila optužena politička aktivistkinja Mila Pajić, koja očigledno ne shvata da dobija samo mrvice sa stola sujete, kukavičluka i gordosti svojih profesora.
Iako sam nakon čitanja ovih redova osjetio potrebu da ove užasne uvrede izrečene na račun svega srpskog prokomentarišem upuštajući se u činjenice i literaturu, ipak sam poslije drugog čitanja teksta, pošto prvi put nijesam vjerovao šta sam pročitao, shvatio da je to uzaludan posao. Djeca imaju pravo na svoje mišljenje, koliko god ono bilo pogrešno.
Samo djeca, kao ni svi ostali, nemaju pravo da čine krivična djela. To su zaboravili da kažu optuženoj aktivistkinji Pajić njeni profesori Gruhonjić i drugi poput Jovo Bakić.
Valja ipak napomenuti da bolno neznanje i uznemirujući stepen neobrazovanosti, koji tako snažno proizilaze iz teksta jedne studentkinje, ukazuju na duboku i zaista iskrenu uvjerenost autorke u izvrsnost sopstvenih riječi, na svojevrsno samooduševljenje jednostavnošću i očiglednošću „istina“ o kojima se zbori.
Ona nema dileme u svojim stavovima i ne ostavlja prostor da malo porazmisli, ne daj Bože da možda i griješi.
Utisak je, kada se tekst pročita, da se radi o jednom galimatijasu nepovezanih misli, lišenih zaključaka, kauzalnosti, pa u krajnjoj liniji i smisla. Možda je najpravilnije reći da se ovdje radi o potpunom neznanju i deficitu osnovnog obrazovanja, pa čak i odsustvu elementarnog poštovanja, da ne kažem mržnji, koja uvijek ide sa neznanjem ruku pod ruku.
Stoga ovaj tekst valja posmatrati kao indikator, kao lakmus papir na osnovu kojeg možemo procijeniti stepen odsustva bilo kakve forme kritičke misli, bazičnog zdravog razuma i minimalnog istorijskog, antropološkog, etnološkog, politikološkog, sociološkog, filozofskog i svakog drugog obrazovanja kod onih koji ga sa bilo kakvim prividom ozbiljnosti uopšte razmatraju i prihvataju.
Jer sasvim je dovoljno čak i usputno konsultovati literaturu koja obrađuje pitanja nacionalnog identiteta, tradicije i duhovnog nasljeđa, kolektivnog pamćenja, kulture sjećanja, izgradnje nacija, značaja mitova i drugih fenomena i procesa od značaja za razumijevanje istorije, stvarnosti i političkog života, kojih se autorka tako površno, plitko, infantilno i potpuno stihijski dotiče u svom tekstu, da bi se razumjela dubina nedoraslosti, nespremnosti i nekompetentnosti dotične studentkinje za bavljenje ovim temama. Posljedično, i njenog mentora.
Konačno, poznavanje makar elementarne nacionalne istorije, čini se već na osnovnoškolskom nivou, nužno rezultira podsmehom i intenzivnim osjećajem popularnog „susramlja“, odnosno „krindža“, kako bi mlade generacije rekle, poslije čitanja ovog morbidnog štiva.
Ali opet kažem – dobro je da je ovo, kao i sva djela Dinka Gruhonjića, napisano i objavljeno. Sada zaista svi mogu da se uvjere u stavove ovog dvojca i neće poslije moći da kažu „nijesmo znali“. Evo ga „Urbi et Orbi“ proglas mržnje.
Tekst nam, dakle, ništa kvalitetno ne može reći o autorki, sem da se radi o krajnje ispodprosječno obrazovanoj osobi srednje stručne spreme sa jasno izraženom sklonošću ka grotesknoj pretencioznosti i ni u čemu utemeljenoj, karikaturalnoj oholosti u promišljanju.
Međutim, ovaj skup nasumičnih i proizvoljnih stavova o nacionalnoj istoriji, kulturi i identitetu može nam poslužiti kao vrstan instrument za samoidentifikaciju ideoloških, lobotomizovanih kvaziintelektualaca u našem društvu.
Naime, izvjesno je da je svako ko u haotičnom izlivu neutemeljenih stavova, paušalnih ocjena, besmislenih analogija i nepotkrijepljenih zaključaka jedne studentkinje vidi išta vrijedno pažnje, u suštini ili poražavajuće neobrazovan, neuk i neprosvećen ili nešto neuporedivo gore od toga – žrtva duboke samoobmane, utemeljene u patološkom narcizmu i kultu postmodernog idolopoklonstva, kao i neoboljševizmu.
U tom smislu, tekst se mora iskreno pohvaliti kao izvanredan instrument dobrovoljnog razotkrivanja onih koji se u suštini ne mogu ozbiljno shvatati u bilo kakvoj formi diskusije odraslih.
Stoga hvala političkoj aktivistkinji Mili Pajić, koja je sa nekoliko pasusa uništila privid ozbiljnosti i relevantnosti „intelektualne elite“ savremenog srpskog društva.
Svaki put se ponovo iznenadim sa kolikom mržnjom pojedinci iz roda našega gledaju na Srbiju i Srbe. Jasno je da su to stavovi jedne anarholiberalne, jugoslovensko-boljševičke ideologije i jasno je da je osnovne pravce tog djelovanja zadao mentor profesor Gruhonjić.
Ali da kneza Lazara, Kosovsku bitku i Vuk Karadžić dovodiš u vezu sa silovanjem, paljenjem i ubijanjem i devedesetim godinama, to je zaista bogohulno.
Da optužiš svoj narod da je neku zemlju natopio krvlju, da su ti odvratni svi srpski običaji, čak i kada se ti isti Srbi rađaju i prave svadbena veselja, e to je već za razgovor i posmatranje od onih koji su se za to školovali.
To ukazuje na mržnju prema svom narodu i svojoj državi i realno – zašto se onda protiv iste tako omražene zemlje ne bi izvršilo krivično djelo – pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja.
Mržnja je svakako početak pretpostavke izvršenja krivičnog djela bilo koje vrste. Ovo je mržnja gruhonjićevskog tipa.
Možda o tome treba da razmisle svi oni koji su jurišali u obojenoj revoluciji na svoju sopstvenu državu Srbiju, na svoju policiju, vojsku i crkvu. Kada su rušili i fekalijama polivali Gradsku kuću u Novom Sadu, kada su palili ljude u stranačkim prostorijama SNS i kada su sa barjacima sa likom Gospoda Isusa Hrista jurišali na taj isti Filozofski fakultet.
Kada su sa zemljom sravnili mrske traktore u Beogradu, kada su sa Tonino Picula, koji na godišnjicu „Oluje“ objavljuje svoju sliku sa šmajserom, pravili planove o revoluciji i kada su u zanosu te iste revolucije izvikivali: „Sva vlast plenumima!“
Neka se svako od nas pred ogledalom pogleda da bismo jednom za svagda sami sa sobom raščistili da li ćemo braniti Srbiju ili ćemo je rušiti. To je jedina linija podjele. Samo to i ništa više.
Mene da vode ne mogu ni Gruhonjić ni optužena Pajić. Mene će uvijek voditi Srbija!
Ostaje mi da molim narod naš i Gospoda Boga da ostane narod Lazara i Svetog Save. Da se diči svojom ćirilicom, da se rađa i na svadbama veseli i da ostane to – narod srpski.
Sve ostalo je naš potpuni haos i nestanak. Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade.
