Knežević: Da smo više čitali Njegoša manje bi bilo majmuna koji se gledaju u zrcalo

U intervjuu za Srpski nedjeljnik Kompas lider Demokratske narodne partije Milan Knežević govori o dvadesetogodišnjici crnogorske nezavisnosti, odnosima sa Srbijom, o „promašenim politikama“ i evropskoj budućnosti

Dvadeset godina nakon razlaza sa Srbijom, Crna Gora danas izgleda kao država rastrzana između dvije slike o sebi. Dok u Zeti lider Demokratske narodne partije Crne Gore Milan Knežević pokreće inicijativu za otpriznavanje Kosova i Metohije, u Podgorici se priprema proslava Dana nezavisnosti uz ritmove Rikija Martina i refrene „Livin’ la vida loca”. Između ta dva prizora, jednog suštinskog i drugog koji želi da djeluje evropski, moderno i bezbrižno, staje čitava politička i društvena sudbina Crne Gore od 2006. do danas.

Gdje je danas Crna Gora dvije decenije poslije istorijskog referenduma? Da li je nezavisnost bila strateški iskorak ka stabilnijoj, bogatijoj i uspješnijoj državi ili trajno skretanje sa puta na kojem je nekada bila zajedno sa Srbijom? Jesu li građani dobili jače institucije, više pravde i bolji život, ili samo novu zastavu nad starim problemima? Ima li Milo Đukanović, čovjek koji je uz slogan „Mlad, lijep i pametan” došao na vlast a potom i postao simbol projekta crnogorske nezavisnosti, razloge za zadovoljstvo? Poslije dvadeset godina, pitanje više nije samo da li je Crna Gora postala nezavisna država, već da li je postala uspješna država.

Nijedna država se lakše i s više prezira nije odrekla sopstvenih državljana nego Crna Gora onih koji žive u Srbiji

U kakvom raspoloženju dočekujete obilježavanje 20 godina od sticanja crnogorske nezavisnosti, koja je 2006. godine osvojena na referendumu sa samo 0,5 odsto glasova više? Koje osjećanje kod vas preovlađuje?

Da je Crna Gora i dalje duboko podijeljena država, i da se poslije dvadeset godina od održanog referenduma nalazimo na početnim pozicijama. Za razliku od nekih koji sad bježe od ove teme, nemam nikakav problem da saopštim kako sam s ponosom glasao za zajedničku državu sa Srbijom, jer sam smatrao i smatram da je to bio najbolji državni model u kojem bi Crna Gora samo nadograđivala svoju nezavisnost koju je voljom građana unijela na referendumu 1992. u SRJ nakon raspada tzv. Velike Jugoslavije.

Zašto je to tako? Da li je moglo biti drugačije?

Zato što je Crna Gora poslije sticanja tzv. nezavisnosti postala privatna država porodice Đukanović koja je svoj novi nacionalni identitet gradila na antisrpskom narativu. Svi oni koji su glasali za zajedničku državu proglašeni su antidržavnim elementima i izdajnicima, srpski jezik je institucionalno streljan, svi identitetski okviri u kojima smo se decenijama prepoznavali kao narod bili su brisani, dvije godine nakon referenduma zvanična vlast priznala je tzv. Kosovo, a spoljna politika utvrđivana je u ambasadama zemalja Kvinte duboko suprotstavljena pravoslavnom biću i tradiciji nekadašnje Njegoševe Crne Gore.

Jesu li Njegoševe riječi „vi činite što znate, no ne znate što činite“ ogledalo ovog vremena?

Mislim da Njegoš nikad nije bio aktuelniji, i za ovu priliku bih se odlučio za stihove koji najbolje oslikavaju društveno političku realnost u Crnoj Gori: „Niko srećan a niko dovoljan, niko miran a niko spokojan“ i „Sve se čoek bruka sa čoekom, gleda majmun sebe u zrcalo“. Nažalost, da smo više čitali Njegoša, a slabije slušali ambasadore, manje bi bilo majmuna koji se gledaju u zrcalo.

Crna Gora je i dalje duboko podijeljena država i poslije dvadeset godina od održanog referenduma nalazimo se na početnim pozicijama

Srbija poštuje crnogorsku nezavisnost ali je veliki problem položaj srpskog naroda u Crnoj Gori. Kako biste ga definisali? Zašto nema status konstitutivnog naroda? Prema rezultatima posljednjeg popisa iz 2024. godine, trećina stanovništva izjašnjava se kao Srbi.

Iz prostog razloga što aktuelni premijer nema državničku hrabrost i viziju da najzad riješi ova pitanja i doprinese pomirenju pravoslavnog naroda. Ovako djeluje sa đukanovićevskih pozicija sukobljavajući pravoslavne Srbe i Crnogorce, koji su kroz vjekove bili jedno te isto, ma kako se zvali. Ova vještačka podjela koju često pripisuju Milovanu Đilasu, odavno je mogla biti prevaziđena, da smo poslije 2020. godine imali istinskog državnika koji će se oduprijeti nalozima i direktivama djelova međunarodne zajednice čiji je cilj bio i ostao dezintegracija pravoslavnog naroda u Crnoj Gori i regionu.

Tu je otvoreno pitanje srpskog jezika, simbola i dvojnog državljanstva. Vaše inicijative su uporno ignorisane. Možete li da nam objasnite zbog čega su ova pitanja, a posebno pitanje dvojnog državljanstva, toliko sporna za vlast u Crnoj Gori? Čega se plaše?

Plaše se povratka Crne Gore svojim istorijskim, duhovnim i kulturnim izvorištima. Nijedna država se lakše i s više prezira nije odrekla sopstvenih državljana nego Crna Gora onih koji žive u Srbiji. Svi drugi su joj dijaspor­ska čeda, osim Srba i Crnogoraca iz Srbije, kojima se izgleda još utvrđuje očinstvo.

Da li je realno očekivati da se ova pitanja riješe u neko skorije vrijeme? Koji bi uslovi morali da se ispune?

Ova pitanja su mogla biti riješena i danas samo da oni koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi u Skupštini i Vladi glasaju za ova zakonska rješenja. Sintagma da „sad nije vrijeme“ u stvari je poruka da nikad neće ni biti ukoliko se ne otpočnu bezkalkulantske inicijative i borba za status srpskog naroda u Crnoj Gori.

Na krilatici „lijepi, mladi i pametni“ Milo i Momo su svojevremeno došli na vlast, a vidjeli smo kako se to završilo. Kada je 2020. godine „osvježilo“ u Crnoj Gori, pojavili su se novi „mladi lavovi“. Jesu li se i oni pokazali ljepotom i pameću?

Većina njih se dokazala glupošću i nesposobnošću zato nam sve ovako i ide. Njihova mladost i ljepota su ekvivalentne povećanju penzija crnogorskim penzionerima za jedan euro i sedamdeset centi.

Mislim da srpsko rukovodstvo nije bilo previše zainteresovano za opstanak državne zajednice, već da ih je više interesovalo ko će biti premijer a ko predsjednik Srbije

Nekom je to mnogo, nekom malo, a matematička je istina da je ipak povećanje.

Spajić i Milatović vaše insistiranje na identitetskim pitanjima gledaju sa podozrenjem, a nedavno ste čak dobili i komentar od jedne poslanice da je „Spajić veći Srbin od vas“. Je li u međuvremenu utvrđeno ko je veći Srbin?

Spajić je nesumnjivo veći Srbin od mene, i ne samo on, svima ga priznajem u toj trci za najvećeg Srbina. Premijer je imao i potvrdu, jer je donedavno imao srpsko državljanstvo, što znači da se morao izjasniti kao Srbin i da Srbiju priznaje za svoju matičnu državu. Biti Srbin sa potvrdom, doduše poništenom, velika je stvar. Samo se ponekad pitam šta bi sve uradio za srpski narod da nije veliki Srbin, kad ovako čini čuda kao Srbin sa poništenom potvrdom.

Zvanična Crna Gora ima patološku potrebu da traži spoljne i unutrašnje neprijatelje na svom putu ka Briselu

Da li je ovih 20 godina bilo dovoljno vlastima u Crnoj Gori da ubijede srpsko stanovništvo da su više Crnogorci nego što su Srbi ili im treba još 20?

Zvanična Crna Gora ima patološku potrebu da traži spoljne i unutrašnje neprijatelje na svom putu ka Briselu. Spoljni neprijatelj je Srbija, SPC i Rusija, a unutrašnji pravoslavni Srbi i Crnogorci koji ne žele da nam se država gradi na antisrpskom narativu. Ovo je matrica još iz vremena Đukanovićeve tiranije, koja malo modifikovana, predstavlja platformu i Spajićeve vladavine. Toliko opterećenosti i frustracije Srbijom koja se dnevno emituje u javnom prostoru, počinje da biva medicinski, a ne politički fenomen.

Koji su istorijski korijeni te želje jednog dijela naroda u Crnoj Gori da se crnogorski identitet gradi na odvajanju od Srbije i svega što je srpsko? Šta biste izdvojili kao ključne tačke?

Nema tu istorijskih korijena, oduvijek je postojala ubjedljiva manjina koja je u Srbiji gledala krvoloka i neprijatelja. Problem je što ta manjina često svoje stavove nameće onima koji vrše vlast, zato i imamo ovako raspolućenu državu zarobljenu u prošlosti, a nepokretnu u budućnosti.

Da li je kralj Nikola bio Srbin ili Crnogorac? Šta mislite kako bi se izjasnio danas?

Ne znam kako bi se izjasnio kralj Nikola, ali znam da sve što je napisao posvećeno je ujedinjenju Crne Gore i Srbije, oslobođenju Kosova i Metohije i borbi za pravoslavlje. Ali ponavljam, nama će knjige uskoro biti suvišne, a obrazovaćemo se preko Temua i vještačke inteligencije, kako bismo lakše preskakali ova pitanja.

Ima li razloga da danas politički predvodnik otcjepljenja od Srbije, Milo Đukanović, bude zadovoljan postignutim? Crna Gora je postala članica NATO, ali ne i Evropske unije, iako se ocjenjuje da je najbliža ulasku.

Milo Đukanović i te kako ima razloga za zadovoljstvo iz prostog razloga što je još uvijek na slobodi. On živi pravi život, a mi loše snove njegovih odluka.

U intervjuu posvećenom sticanju nezavisnosti Đukanović je prije nekoliko dana izjavio da za 10 godina, od 1996. do 2006. godine, bivši režim nije napravio nijednu grešku. Kako ocjenjujete njegovu izjavu i kako gledate na pomenuti period?

Biti tiranin, izdajnik, lopov, i nije neka nedostižna disciplina. I ako je mislio na to, u potpunosti se slažem s njim. Na jednoj zgradi, nažalost, sada srušenoj, iza stadiona FK „Budućnosti“, za vrijeme nacionalnog posrnuća Crne Gore na čelu sa Đukanovićem, bio je ispisan grafit: „Milo, lako je pojesti g…., ajde pojedi krš ako si m…“ Ponekad mislim da je ta zgrada srušena samo zbog ovog grafita.

U višesatnom intervjuu Đukanović je, između ostalog, rekao i da je „duvanska afera“ bila proizvod bezbjednosno obavještajnih agencija Beograda i Evropske unije i da je njen osnovni cilj bio odvratiti Crnu Goru od ideje nezavisnosti. Pronalazite li neku logiku u njegovim riječima?

Nema tu logike, samo neusahla srbofobija bivšeg Srbina koji strahuje od zatvora. Nažalost, on i dalje poistovjećuje sebe sa državom, i onda ne čudi što me često pitaju da li je Đukanović zbilja otišao.

Odnosi Srbije i Crne Gore se mogu promijeniti jedino kad se promijeni vlast u Crnoj Gori i dođu odgovorni državnici koji će štititi istinske nacionalne interese države

Možete li da navedete neke dobre političke odluke vlasti u Crnoj Gori nakon sticanja nezavisnosti?

Plasman Nenada Kneževića Kneza u finale Evrovozije.

Jedna od odluka nakon sticanja nezavisnosti bila je i priznanje lažne države Kosovo. Koji će domet imati vaša inicijativa o povlačenju priznanja koja je počela od Zete i da li će se naći pred crnogorskim poslanicima? Na kakve reakcije nailazite?

Očekujem i da ostale opštine u kojima Srbi čine većinu donesu istu Deklaraciju. Odluka koju je donijela SO Zeta predstavlja istorijski čin suprotstavljanja najvećoj sramoti u istoriji Crne Gore, i nemjerljivo sam srećan što sam Zećanin, i što smo pokazali da Njegoševa Crna Gora nije umrla.

Ako je potrebno da budem žrtvovan na našem evropskom putu, a da istovremeno zadovoljimo zvaničnu Hrvatsku, predlažem im da me dignu u vazduh zajedno s brodom „Jadran“ i tako izbjegnu naplatu kasko osiguranja koje uporno traži Andrej Plenković.

Ako se vratimo na period od prije 20 godina, kako gledate na ponašanje srpskog rukovodstva iz tog perioda? Možemo li govoriti o njihovoj političkoj nesposobnosti da se nose sa izazovima? S jedne strane Boris Tadić, s druge Koštunica.

Mislim da srpsko rukovodstvo nije bilo previše zainteresovano za opstanak državne zajednice, već da ih je više interesovalo ko će biti premijer a ko predsjednik Srbije. Nažalost, to je tužna činjenica koja najbolje oslikava to vrijeme dezintegracije i gubljenja nacionalnog kompasa Srbije.

Tek u 2026. godini otkrili smo novu stranu ličnosti Miroslava Lajčaka, tadašnjeg specijalnog izaslanika EU i Havijera Solane, koji je imao bitnu ulogu u odvajanju Crne Gore od Srbije. I to kroz Epstinove fajlove. Mnogo važnije je, šta je ono što još nismo saznali?

I ovo što smo saznali dovoljno govori kako je održan referendum, i šta je bila krajnja namjera. Ako bih bio maliciozan, mogao bih reći da je prava šteta što se Epstin ubio ili su ga ubili, jer smo ga mogli zvati na proslavu nezavisnosti kao počasnog gosta.

Kako biste ocijenili današnje odnose Srbije i Crne Gore? Gdje vidite prostor za poboljšanje odnosa ukoliko vlasti u Crnoj Gori redovno Srbiju i njenog predsjednika ocjenjuju negativno, kao nekakav remetilački faktor?

Nažalost, odnosi između Crne Gore i Srbije su pogoršani zahvaljujući crnogorskoj vlasti koja se opredijelila da na temeljima Đukanovićeve politike, doduše nešto modifikovanije, ali sa istom suštinom, „brani“ pravo izbora na „suverenu“ politiku u odnosu na Srbiju koja bi ponovo da „okupira“ Crnu Goru. Ovi odnosi se mogu promijeniti jedino kad se promijeni vlast u Crnoj Gori i dođu odgovorni državnici koji će štititi istinske nacionalne interese države.

Kad politički protivnici hoće vama nešto da spočitavaju, onda obavezno kažu da ste „Vučićev čovjek“. Šta na to kažete?

Da su me zamijenili s njima kad trče u ambasade da dobiju instrukcije i naloge kako da najbolje rade protiv sopstvene države.

Da li put Crne Gore u EU vodi preko Zagreba? Crnogorska vlast ulaže napore da se približi ovoj članici EU, pa i na štetu svojih interesa.

Naš put do Brisela vodi preko Zagreba, na tom putu trenutno smo se zaustavili u Kumrovcu i čekamo dozvolu od Plenkovića da nastavimo dalje. Pošto je meni zabranjen ulazak u Hrvatsku, ja se i dalje nalazim u Crnoj Gori i tu želim da ostanem do kraja života.

Vlada Hrvatske vas je 2024. proglasila „personom non grata“ zbog, kako su naveli, sistemskog djelovanja na narušavanju dobrosusjedskih odnosa sa Hrvatskom. Da li iz toga proizilazi da ste vi jedan od glavnih kočničara evropskog puta Crne Gore?

Ako je potrebno da budem žrtvovan na našem evropskom putu, a da istovremeno zadovoljimo zvaničnu Hrvatsku, predlažem im da me dignu u vazduh zajedno s brodom „Jadran“ i tako izbjegnu naplatu kasko osiguranja koje uporno traži Andrej Plenković. Jeste da bi Hrvatska ostala bez „Jadrana“ ali bi i Crna Gora ostala bez mene, malo li je?

Da li evropski put Crne Gore vidite prije svega kroz regionalno i političko vezivanje sa Srbijom, čak i ukoliko bi Podgorica ispunila uslove za članstvo ranije?

Već sam nekoliko puta saopštio, meni Brisel ne može biti bliži od Beograda, niti EU od Srbije. Želim da Crna Gora bude članica EU, ali nikako nisam spreman da se odreknem samog sebe i sopstvenih izvorišta, samo da bih gledao u Briselu onog crnog dečačića kako bezbrižno urinira u fontanu.

(Kompas)