Dok poslanik Bošnjačke stranke Jasmin Ćorović dramatično upozorava da bi eventualno brisanje dijaspore iz biračkog spiska predstavljalo „varvarstvo“, „modernо porobljavanje“ i „brutalno obespravljivanje“, ostaje pitanje – gdje je ista ta briga za hiljade ljudi koji decenijama žive u Crnoj Gori, a nemaju ni državljanstvo, a samim tim ni pravo glasa?
Ćorović je u razgovoru za „Dan“ istakao da bez prava glasa građanin nije građanin, da se ljudima bez biračkog prava oduzima sloboda i ravnopravnost i da se tako stvara klasno društvo. Međutim, upravo takvo društvo u Crnoj Gori već postoji godinama – i to ne hipotetički, već stvarno.
U Crnoj Gori žive ljudi koji su ovdje proveli po 20 ili 30 godina, zasnovali porodice, rade, plaćaju poreze, školuju djecu, ali nikada nisu dobili državljanstvo, pa samim tim ni pravo da učestvuju u političkom životu države u kojoj su praktično proveli cio život.
Za njih nema velikih govora o demokratiji, nema optužbi za „politički kanibalizam“, niti dramatičnih upozorenja o urušavanju građanske države.
Ako je, kako kaže Ćorović, biračko pravo temelj slobode i suvereniteta građanina, onda se postavlja logično pitanje: kako nazvati položaj ljudi koji nikada nesu ni dobili priliku da budu građani, iako decenijama žive u Crnoj Gori?
Posebno je zanimljivo što se pitanje demokratije poteže onda kada postoji bojazan da bi dio dijaspore mogao izgubiti pravo glasa jer su, u većini slučajeva, vezali budućnost za neku drugu državu, dok se istovremeno ćuti o ljudima koji su trajno isključeni iz izbornog procesa.
Jedni su politički važni jer predstavljaju biračko tijelo, dok drugi ostaju nevidljivi jer ih nije „prepoznao teren“.
Pravo glasa jeste jedno od osnovnih demokratskih prava. Ali demokratija ne može biti selektivna. Ne može se braniti samo onda kada odgovara političkim interesima, niti se ljudska prava mogu mjeriti time da li određena grupa donosi glasove na izborima.
Jer ako je „bez prava glasa građanin nije građanin“, onda bi političari koji danas glasno brane dijasporu morali makar jednako glasno govoriti i o ljudima koji su u Crnoj Gori proveli pola života, a koje sistem i dalje tretira kao građane drugog reda.
