Ser Aleks Ferguson, Rinus Mihels, Johan Krojf, Karlo Ančeloti, Žoze Murinjo… i, naravno, Pep Gvardiola. Krem de la krem fudbalskog esnafa. Štaviše, slavni Katalonac se može komotno staviti uz bok ljutitom Škotu, koji je od Crvenih đavola napravio silu. Sudbina je htjela da vjerovatno dva najbolja trenera u istoriji svoj zanat pozlate u klubovima iz istog grada. Mančester je, dakle, epicentar istorijskih trenerskih kolosa. Junajted i Siti imali su privilegiju da ih vode dva velika uma…
Namjerno pišem „imali su”, dakle u perfektu, s obzirom na to da je veliki Aleks odavno van dvorišta „crvenih đavola”, koji se od njegovog odlaska teško oporavljaju. A kucnuo je i čas rastanka „građana” sa njihovim predsjednikom stambene zajednice. Poslije čitave decenije na klupi, Siti napušta, koliko već u nedjelju, Đozep Gvardiola Sala, iliti Pep.
Kada se govori ili piše o slavnom Kataloncu, narativ mora biti jak, kristalno čist i gotovo podvučen idolopoklonstvom. Jer, Pepova trenerska karijera, koja je još svjetlosnim miljama daleko od završetka, optočena je vanserijskim uspjesima. Čega god se uhvatio, pretvorio je u zlato. On je fudbalski alhemičar, tu nemam ni najmanje dileme. Filozof, perfekcionista, trenerski Indijana Džons koji je otkrio kamen mudrosti.
„Perfekcionista? To je dio mog posla”, šeretski je svojevremeno istakao Gvardiola. Pa ipak, nije to bilo u šali, već u apsolutnoj zbilji. To je zapravo njegov modus operandi. Težnja ka savršenstvu jeste pečat njegove biografije.
Od Barselone, svoje ljubavi, napravio je monstruma. Slično je ponovio i sa Bajernom. A tek sa Sitijem… Sušta suprotnost vatrenog Fergusona, koji je zvijezde tima znao da „šamara” i gađa kopačkama, Pep je svoj bijes iskazivao verbalno. Išao je naprijed, njegov trag u Mančester sitiju dubok je koliko i Bajkalsko jezero. Sa „građanima” je osvojio šest titula u Premijer ligi, dva FA kupa, pet Liga kupova, tri Komjuniti šilda i Ligu šampiona u sezoni 2022/23. Kasnije i UEFA Superkup i Svjetsko klupsko prvenstvo. Do svega toga ne bi stigao da nije imao stav i ispravan pogled na posao. Bio je istinski vođa, prije svega.
Đozep je svojevrsni fenomen. Borac, potkovan sirovom inteligencijom, koja se, kažu, može isklesati samo u malim, zabačenim mjestima. Rođen je 18. januara 1971. godine u malenom Santpedoru, opštini od jedva sedam hiljada duša u srcu Katalonije. Direktno je sa pašnjaka otišao u Gimnastik iz Manrese, gdje su ga primijetili skauti Barselone.
