Američki diplomata i bivši ambasador SAD-a u Srbiji i Crnoj Gori Vilijam Montgomeri nedavno je dao intervju podgoričkim Vijestima gdje je govorio o mnogo tema koje se tiču političke vrhuške Balkana, a između ostalog osvrnuo se i na pitanje Kosova i Metohije.

Na pitanje ovog lista, da su SAD još 1992. godine identifikovale Kosovo kao osjetljivo mjesto na Balkanu te kako vidi situaciju danas, Montgomeri odgovara:

„Veoma sam tužan što SAD i Zapadna Evropa nisu koristili više sankcija, ekonomskog pritiska da Albanci na Kosovu, (premijer Kosova Aljbin) Kurti posebno, poštuju sporazume iz Brisela i prestanu s provokacijama prema Srbima, što mislim da i dalje traje. Kurti se nada da će izazvati dovoljno provokaciju da srpska vojska interveniše. Nažalost, SAD i Zapadna Evropa i dalje mnogo podržavaju Kosovo. Trebalo bi da se jače suprotstave tim provokacijama“, naveo je Montgomeri u intervjuu.

Ova brutalno iskrena rečenica američkog diplomate predstavlja težak šamar zapadnoj spoljnoj politici, ali i konačno javno priznanje onoga što srpski politički korpus i zvanični Beograd tvrde već godinama: lažna država opstaje isključivo na infuziji bezuslovne zapadne podrške!

Rušenje mita o „bezgrešnoj“ Prištini

Decenijama je srpski narod slušao rigidan, crno-bijeli narativ Vašingtona i Brisela po kojem je projekat tzv. nezavisnog Kosova „završena priča“, dok je Srbija dežurni krivac za svaku tenziju na Balkanu. Međutim, Montgomerijeve riječi pale crveni alarm i ogoljavaju novu realnost na terenu.

Priština, pod palicom Aljbina Kurtija više izgleda ne može da sakrije svoje destruktivno lice čak ni od onih koji su je stvorili. Kada bivši američki ambasador javno pozove na uvođenje ekonomskih sankcija privremenim institucijama u Prištini, jasno je da je mit o apsolutnom imunitetu nepovratno srušen. Zapadni centri moći više ne mogu da žmure pred institucionalnim nasiljem koje se sprovodi nad Srbima na Kosmetu.

Svakako, ključni dio Montgomerijevog svjedočenja leži u rečenici koja precizno demaskira bezbjednosnu zamku koja se sprema Beogradu: „Kurti se nada da će izazvati dovoljno provokaciju da srpska vojska interveniše.“

Ovo je suština strategije koju Priština sprovodi iz dana u dan. Ukidanje dinara, brutalno hapšenje nevinih Srba, upadi dugim cijevima na sjever, otimanje srpske imovine i zatvaranje privremenih organa nisu nikakvi „potezi u cilju uspostavljanja vladavine prava“, kako to predstavlja tamošnji režim. To su direktni, proračunati udarci na opstanak srpskog naroda s jednim jedinim ciljem:

Istjerati Beograd iz takta i primorati srpsku vojsku na reakciju kako bi zaštitila goloruki narod od pogroma.

Onog trenutka kada bi srpske bezbjednosne snage odgovorile na provokacije, Kurti bi, po Montgomerijevim riječima izgleda brže-bolje obukao odijelo „žrtve“ i po oprobanom scenariju iz devedesetih zakukao pred NATO-om i KFOR-om zbog navodne „ničim izazvane srpske agresije“.

Činjenica da Montgomeri javno razbija ovu iluziju dokazuje da Zapad odlično vidi Kurtijeve ratnohušačke namjere, ali da u zvaničnim krugovima i dalje nedostaje političke hrabrosti da se toj histeriji stane na put.

Montgomerijeva kritika upućena Zapadu zbog toga što ne pritiska Albance da „poštuju sporazume iz Brisela“ takođe pogađa u samu srž srpske frustracije evropskim posredovanjem.

Prošlo je mnogo godina od potpisivanja Briselskog sporazuma, a njegova ključna tačka — Zajednica srpskih opština (ZSO) — ostala je mrtvo slovo na papiru. Dok je Beograd ispunio sve svoje obaveze, Prištini je od strane međunarodne zajednice tolerisano otvoreno ruganje potpisanim dokumentima. Montgomerijevo priznanje je istorijska satisfakcija za srpsku stranu i jasan dokaz da je zvanični Beograd s pravom insistirao na formiranju ZSO kao preduslovu za bilo kakav dalji razgovor.

Dvostruki aršini Vašingtona: Zatrovano nasljeđe „Duboke države“

Ipak, kao trezven analitičar realpolitike, Montgomeri daje i otrežnjujuću opomenu srpskoj javnosti: „Nažalost, SAD i Zapadna Evropa i dalje mnogo podržavaju Kosovo.“

Zašto je to tako? Unutar američkog spoljnopolitičkog establišmenta i dalje sjede kadrovi iz devedesetih godina prošlog vijeka. Za njih je projekat tzv. nezavisnosti Kosova lični spomenik i kruna karijere. Potpuno puštanje Kurtija niz vodu za te krugove bi značilo priznanje da je agresija na SRJ 1999. godine bila istorijska greška i promašaj. Zato zapadni moćnici danas kritikuju Kurtijeve metode, jer im kvare diplomatski imidž, ali i dalje grčevito čuvaju njegov krajnji cilj — potpuno etničko čišćenje Kosmeta i zaokruživanje lažne državnosti.

Ipak, i pored ovoga, Srbi nemaju pravo na naivnost. Riječi bivšeg ambasadora jesu melem na ranu, ali zvanični Vašington i dalje drži leđa svom čedu. Srbija mora ostati mudra, hladne glave i snažne vojske, jer Kurtijev očajnički ples na ivici rata tek ulazi u svoju najopasniju fazu.

Tagovi