Kada je Crna Gora 2006. godine obnovila nezavisnost, prosječan građanin očekivao je da će država vrlo brzo sustići evropski standard o kojem su govorili tadašnji lideri DPS-a. Umjesto toga, narednih petnaest godina obilježili su stagnacija zarada, rast socijalnih razlika i rapidno bogaćenje političko-poslovne elite bliske vlasti.
Dok su vrhovi režima gradili imperije kroz privatizacije, državne poslove i privilegovane kredite, ogromna većina građana preživljavala je od plata koje nijesu pokrivale ni osnovnu potrošačku korpu.
Funkcioneri se bogatili, građani siromašili
Brojevi najbolje pokazuju tu razliku. Minimalna zarada u Crnoj Gori je godinama bila među najnižima u regionu. Od obnove nezavisnosti pa sve do 2020. povećanja su bila spora i gotovo simbolična:
-
-
godine minimalna zarada iznosila je oko 55 eura;
-
-
-
porasla je na oko 80 eura;
-
-
-
iznosila je oko 95 eura;
-
-
-
prvi put prelazi 190 eura;
-
-
-
i 2020. minimalac je bio svega 222 eura.
-
Drugim riječima, za gotovo petnaest godina vlasti DPS-a minimalna plata povećana je tek nešto više od 150 eura, dok su cijene hrane, stanova, goriva i komunalija rasle višestruko brže. Građani su formalno živjeli u “ekonomskom tigru”, kako su vlasti često predstavljale Crnu Goru, ali je realnost bila potpuno drugačija: desetine hiljada zaposlenih bile su na ivici siromaštva, a mladi su masovno napuštali državu u potrazi za dostojanstvenijim životom.
Istovremeno, vrh DPS-a i ljudi povezani sa tadašnjim sistemom postajali su vlasnici luksuznih nekretnina, firmi, hotela i miliona koje nikada nijesu mogli objasniti zvaničnim platama. Upravo je ta disproporcija između života elite i života građana postala jedna od ključnih tačaka političkog sloma režima 2020. godine.
Nakon promjene vlasti dolazi i do najvećeg ekonomskog eksperimenta u modernoj istoriji Crne Gore – programa “Evropa sad 1”, čiji su autori bili Milojko Spajić i Jakov Milatović.
Od januara 2022. minimalna zarada skočila je sa 250 na 450 eura, dok je prosječna plata povećana sa oko 530 na 670 eura. Program je podrazumijevao ukidanje doprinosa za zdravstvo i veliko poresko rasterećenje rada.
Bio je to prvi put nakon mnogo godina da su građani osjetili ozbiljan rast zarada koji nije ostao samo političko obećanje. Za mnoge porodice to je značilo mogućnost da prvi put redovno plaćaju račune, kupe osnovne namirnice bez zaduživanja ili razmišljaju o životu bez konstantnog minusa na računu.
Dvije godine kasnije 2024. uslijedio je program “Evropa sad 2”. Minimalna zarada povećana je na 600 eura za zaposlene sa srednjom stručnom spremom i 800 eura za visokoškolce.
Time je minimalna plata za samo četiri godine praktično utrostručena, odnosno učetvorostručena u odnosu na period do 2020. godine. Premijer Milojko Spajić saopštio je da je minimalna zarada porasla sa 222 eura iz 2020. na 600 i 800 eura nakon reformi.
Naravno, rast plata nije riješio sve probleme. Inflacija nakon pandemije i rata u Ukrajini pojela je dio povećanja zarada, dok ekonomisti upozoravaju na dugoročnu održivost ovakvog modela. Pojedini kritičari tvrde da je riječ o populističkom projektu koji može proizvesti ozbiljne fiskalne probleme.
Pričali o prosperitetu za građane, a oni postali multimilioneri
Ipak, uprkos kritikama, jedna činjenica ostaje neosporna: životni standard građana više se promijenio za četiri godine nakon pada DPS-a nego tokom prethodnih petnaest godina njihove vlasti.
Upravo zato je ekonomska dimenzija promjene režima možda i najteži politički udarac za nekadašnji sistem. Jer dok je DPS decenijama gradio narativ o stabilnosti i prosperitetu, stvarnost je pokazala da je najveći dio građana živio na ivici egzistencije, dok su privilegovani slojevi države postajali sve bogatiji.
Dvadeset godina nakon nezavisnosti ostaje gorak utisak da Crna Gora nije bila siromašna država — već država u kojoj je bogatstvo bilo koncentrisano u rukama uskog kruga ljudi bliskih vlasti.
