Savjet nadležan za razmatranje inicijativa u oblasti spomen-obilježja nije prihvatio inicijativu Ane Dimitrijević za podizanje spomen-obilježja – skulpture Branislavu Branu Mićunoviću.

Prema dokumentu u koji je redakcija imala uvid, protiv inicijative glasali su Mirko Varajić, Violeta Vukosavljević i Ivan Radojičić.

Političku pažnju posebno privlači činjenica da su, prema dostupnim informacijama, predstavnici DPS-a i Evropskog saveza u ovom slučaju glasali zajedno sa predstavnicima ZBNK protiv podizanja spomenika Branu Mićunoviću.

I upravo tu se otvara politički paradoks koji već izaziva brojne reakcije u javnosti.

Jer, ako je decenijama u političkom i medijskom narativu Brano Mićunović predstavljan kao jedan od najvažnijih ljudi kruga koji je stajao uz politiku obnove crnogorske nezavisnosti, kako je moguće da baš na pragu dvadesetogodišnjice nezavisnosti Crne Gore ne postoji spremnost da dobije spomen-obilježje?

Posebno jer su upravo strukture bliske bivšoj vlasti godinama gradile političku i medijsku sliku o ljudima koji su, kako su tvrdili, “stvarali nezavisnu Crnu Goru” i branili državu u najvažnijim političkim trenucima.

Sada, kada je stiglo konkretno pitanje – da li taj čovjek zaslužuje spomenik – odgovor je očigledno bio negativan.

I to ne od političkih protivnika ideje nezavisnosti, već upravo od onih koji su decenijama politički profitirali na tom narativu.

Zato ova odluka prevazilazi pitanje jednog spomenika.

Ona otvara mnogo dublje pitanje – da li se pojedinih ljudi političke strukture sjećaju samo onda kada su im potrebni, a zaboravljaju ih onog trenutka kada postanu teret za novi politički imidž i politički marketing.

Jer ako je Brano Mićunović bio simbol jedne epohe i politike, onda je današnje distanciranje od njega ujedno i pokušaj distanciranja od dijela sopstvene prošlosti.

A upravo je to možda i najvažnija politička poruka cijele priče.

Tagovi