Podatak koji je iznio ministar unutrašnjih poslova u Skupštini Crne Gore Danilo Šaranović – da u biračkom spisku imamo nevjerovatnih 48.000 birača više nego što ih je u momentu provjere fizički boravilo u državi – nije samo suva statistika. To je možda zvanična potvrda najveće političke krađe u istoriji modernog Balkana. To je priznanje da je sudbinu građana Crne Gore, njihovih plata, penzija i budućnosti njihove djece, decenijama odlučivao „džoker iz rukava“ bivšeg režima – fantomska armija glasača koja Crnu Goru vidi samo kroz prozor aviona ili autobusa na izborni dan.

Decenijama je javnost gledala snimke sa podgoričkog aerodroma, kolone autobusa na graničnim prelazima i organizovane letove iz Luksemburga. To nije bila dijaspora koja dolazi da obiđe ognjišta; to je bio dobro podmazan mehanizam izbornog turizma.

Suština je jasna: 48.000 ljudi, što je skoro 9% ukupnog biračkog tijela, decenijama održava fiktivno prebivalište. Oni imaju lične karte, vode se na adresama u Crnoj Gori a u stvari su takođe i državljani Njemačke, Švajcarske ili Luksemburga. Dok se pošteni građanin Crne Gore bori sa inflacijom i nezaposlenošću, neko ko ne plaća ni centa poreza ovoj državi, dolazi jednom u četiri godine da mu odredi ko će ga voditi.

Kako je moguće da država dok je bila pod palicom bivšeg režima nije znala za ovih 48.000 ljudi? Odgovor je jednostavan: namjerna institucionalna nemoć.

Crna Gora, podsjetimo, zvanično ne dozvoljava dvojno državljanstvo, ali su se nadležni godinama pravili slijepi na činjenicu da hiljade ljudi posjeduje dva pasoša. Bez međudržavnih ugovora i razmjene podataka, taj prostor je ostao idealna zona za manipulaciju. Ali, niko nikada nije kucao na vrata tih 48.000 ljudi da pita: „Da li vi zaista živite ovdje?“. Svaki pokušaj čišćenja spiska odmah je proglašavan „udarom na manjine“ ili „progonu dijaspore“, pa i samih Crnogoraca, čime se vješto maskirala gola izborna krađa.

Da bismo razumjeli razmjere ove mahinacije, treba podsjetiti da su ključni procesi u Crnoj Gori, uključujući referendum i brojne parlamentarne izbore, odlučivani marginom koja je daleko manja od ovih 48.000 glasova. To znači da je Crna Gora godinama bila talac papirnih glasača.

Ovi ljudi su decenijama bili „rezervni sastav“ bivšeg režima, aktiviran samo kada zafali glasova da se namakne parlamentarna većina. Snimci podjele novca, plaćanja putnih troškova i pritisaka na te ljude ostali su kao trajno svjedočanstvo o tome kako se urušavao suverenitet države iznutra.

Sada, kada je šef MUP-a konačno stavio cifru na sto, postavlja se pitanje: Šta dalje? Samo iznošenje podatka nije dovoljno. Potrebna je hirurški precizna akcija čišćenja registara prebivališta. Svaki građanin koji ne živi u Crnoj Gori ima pravo na svoju državu i svoj pasoš, ali po Ustavu i zakonu – ne smije imati pravo da glasa ako ovdje ne troši svoj život i ne dijeli sudbinu sa ovim narodom.

Tagovi