U javnom prostoru Crne Gore već duže vrijeme dominira narativ o „krupnim ribama“ i spektakularnim hapšenjima koja bi, makar na prvi pogled, trebalo da predstavljaju dokaz odlučnosti države u borbi protiv kriminala. Međutim, sve je više glasova iz pravne struke koji upozoravaju da iza te slike često ne stoji ono što bi trebalo – čvrsti dokazi i održivi sudski epilog.
Advokat Andrijana Razić ukazuje na suštinski problem: u ozbiljnim, pravno uređenim državama hapšenje nije cilj, već početak procesa koji mora biti zasnovan na snažnim dokazima i jasnoj pravnoj osnovi. Drugim riječima, što je slučaj veći i osjetljiviji, to su i kriterijumi stroži, jer samo takav pristup može dovesti do pravosnažne presude koja neće biti oborena na sudu.
U crnogorskom kontekstu, međutim, slika djeluje drugačije.
Hapšenje kao politički poen
Razić tvrdi da se u Crnoj Gori često dešava obrnuto – hapšenje postaje centralni događaj, a ne uvod u pravni proces. U takvom ambijentu, institucije, umjesto da se vode zakonom i dokazima, sve češće djeluju pod pritiskom javnosti i političkih očekivanja.
Logika „što krupnija riba, to više bodova“ postaje dominantna, dok se pitanje krajnjeg ishoda – sudske presude – gura u drugi plan.
To otvara ozbiljnu dilemu: da li se pravda zaista sprovodi ili se proizvodi privid pravde, kroz medijski atraktivne akcije koje kratkoročno podižu rejting, ali dugoročno urušavaju povjerenje u sistem?
Pravo ne trpi improvizaciju
Jedan od ključnih problema na koji se ukazuje jeste činjenica da pravo ne funkcioniše po logici političkog marketinga. Sudski procesi zahtijevaju preciznost, zakonitost i dokaznu snagu, a ne brzinu i efekat.
Ako hapšenja nijesu zasnovana na dovoljno jakim dokazima, postoji ozbiljan rizik da se postupci završe bez osuđujućih presuda, što onda ne samo da obesmišljava cijeli proces, već može proizvesti i dodatne troškove za državu – kroz odštete i narušavanje kredibiliteta institucija.
Upravo zbog toga, upozorenje da se „gomilaju cehovi koje ćemo svi platiti“ ne treba posmatrati kao retoričku figuru, već kao realnu opasnost.
Zamor javnosti i gubitak povjerenja
Dodatni problem predstavlja sve izraženija oguglanost javnosti. Nakon niza spektakularnih hapšenja bez jasnih epiloga, građani počinju da gube povjerenje u institucije i njihove namjere.
Ono što je nekada izazivalo snažne reakcije, danas prolazi gotovo bez odjeka. To je možda i najopasniji signal – jer pokazuje da se društvo navikava na neizvjesnost i nedovršene procese.
Istovremeno, i unutar političkog sistema primjetno je smanjenje entuzijazma oko ovakvih akcija, što dodatno potvrđuje da je efekat „spektakla“ počeo da slabi.
Između pravde i predstave
Posebno je zanimljivo što se neka od najzvučnijih hapšenja dešavaju u politički osjetljivim trenucima, što dodatno podgrijava sumnje da pravosudne aktivnosti nijesu uvijek isključivo vođene pravnim razlozima.
Iako takve tvrdnje zahtijevaju oprez i ozbiljnu provjeru, sama percepcija da pravosuđe može biti instrument političkih kalkulacija već je dovoljno štetna.
Jer pravosuđe, da bi imalo legitimitet, mora biti iznad svake sumnje.
Država prava ili država spektakla
Zaključak koji se nameće iz ovakvih ocjena jeste da se Crna Gora nalazi na raskrsnici između dva modela: države prava i države spektakla.
U prvom, zakon i dokazi su temelj svakog postupka.
U drugom, percepcija i politički efekat često imaju prednost nad pravnom suštinom.
Ako se ne napravi jasan zaokret ka prvom modelu, rizik je da pravda postane relativna kategorija, a institucije izgube ono najvažnije – povjerenje građana.
Jer u krajnjoj liniji, pitanje nije koliko je ljudi uhapšeno.
Pitanje je – koliko je pravde zaista sprovedeno.
