NAPALI SA SVIH STRANA – DOBILI ŠAH-MAT: Iz izgubljene partije do potpune pobjede Aleksandra Vučića!

Piše: Dražen Živković, glavni i odgovorni urednik TV PRVA za Crnu Goru i osnivač portala Borba

U politici, kao i u šahu, postoje momenti kada vam protivnik zatvori prostor, opkoli ključne figure i natjera vas da igrate pod pritiskom koji ne ostavlja mnogo izbora. Tabla se sužava, vrijeme curi, a svaki pogrešan potez može značiti kraj.

U takvim situacijama većina gubi.

Jer kada ste više od decenije na vlasti, prirodno je da se nagomila nezadovoljstvo, da se pojave pukotine, da se politički protivnici konsoliduju i krenu u napad. To je zakon politike koji ne zaobilazi nikoga.

Ali ovdje nije riječ o običnom političkom ciklusu.

Ovdje je riječ o simultanom udaru sa više strana – o pokušaju da se kroz kombinaciju uličnog pritiska, medijskih narativa, regionalnih tenzija i globalnih kriza oslabi država iznutra, destabilizuje vlast i stvori ambijent u kojem je pad neizbježan.

To je bila postavljena tabla.

I to nije bila obična partija.

OTVARANJE: HAOS KAO STRATEGIJA

U početnoj fazi, potezi protivnika bili su jasni, agresivni i koordinisani. Ulični pritisci, narativi o destabilizaciji, pokušaji da se proizvede atmosfera permanentne krize – sve je bilo usmjereno ka jednom cilju: iznuditi grešku.

Jer u takvim okolnostima vlast najčešće reaguje na dva načina – ili ulazi u otvoreni sukob i gubi legitimitet, ili se povlači i gubi kontrolu.

Oba scenarija vode ka istom rezultatu – slabljenju i kraju.

Uz to, dodatni pritisci dolazili su spolja. Pitanje NIS-a, globalni sukobi, geopolitičke tenzije – sve ono što bi svaku drugu vlast gurnulo u defanzivu i natjeralo na pogrešne poteze.

Drugim riječima – tabla je bila postavljena za poraz.

SREDINA IGRE: STRPLJENJE KAO NAJJAČE ORUŽJE

I upravo tu dolazi ključna razlika.

Aleksandar Vučić nije reagovao impulsivno. Nije posegnuo za silom. Nije ušao u otvorenu konfrontaciju koja bi dala protivniku ono što želi – eskalaciju.

Umjesto toga, izabrao je najteži mogući put – kontrolu tempa.

To je potez koji u šahu razumiju samo ozbiljni igrači. Kada protivnik napada bez prestanka, ne odgovarate panikom – odgovarate strpljenjem. Čekate da se otvori prostor.

Dok su drugi očekivali brzu reakciju, on je birao precizne, odmjerene poteze, čuvajući stabilnost sistema i izbjegavajući zamke koje su bile jasno postavljene.

Jer u kriznim situacijama nije najvažnije reagovati brzo.

Najvažnije je reagovati tačno.

PREOKRET: KADA NAPAD OSTANE BEZ ENERGIJE

Svaka agresivna strategija ima svoj rok trajanja.

Ako ne donese rezultat u kratkom roku, počinje da se urušava sama od sebe.

I upravo se to dogodilo.

Energija protesta je oslabila. Narativi su počeli da se troše. Politički protivnici su, u nedostatku konkretnih rezultata, počeli da prave greške.

U šahovskom smislu – napadač je ostao bez poteza.

A tada se dešava ono što odlučuje partiju – inicijativa prelazi na drugu stranu.

I ono što je do juče izgledalo kao pritisak bez izlaza, pretvara se u prostor za manevrisanje.

ZAVRŠNICA: JAČI POSLIJE KRIZE

Najveći paradoks ove političke partije jeste sljedeći:

Okolnosti koje bi svakog drugog političkog aktera oslabele – Vučića su ojačale.

Ne zato što pritiska nije bilo.

Već zato što je izdržan bez pogrešnih poteza.

Jer najlakše je reagovati silom i pokazati snagu.

Najteže je sačuvati stabilnost kada svi očekuju lom.

Upravo tu se pravi razlika između političara i državnika.

NIJE SVAKA PARTIJA ZA SVAKOGA

U šahu postoji jednostavno pravilo:

Nije važno kako partija počne.

Važno je kako se završi.

U političkoj partiji koja je igrana u Srbiji posljednjih godinu i po dana, mnogi su mislili da je kraj već viđen.

Ali su zaboravili jednu stvar.

Nisu svi igrači isti.

A neki znaju da i iz najteže pozicije – naprave potez koji mijenja sve.

I pretvori gotovo izgubljenu partiju u šah-mat.