Vlada Crne Gore uputila je Skupštini predlog za izmjenu Ustava u dijelu koji se odnosi na Centralnu banku, čime je formalno otvoren proces koji zahtijeva dvotrećinsku podršku od najmanje 54 poslanika. Ipak, pokretanje ustavnih promjena od strane Ministarstva finansija neminovno otvara prostor za rješavanje fundamentalnih identitetskih pitanja koja decenijama opterećuju crnogorsko društvo.

Apsurdno je da se pristupa izmjenama najvišeg pravnog akta zbog tehničkih i institucionalnih pitanja, dok se istovremeno ignoriše činjenica da je srpski jezik diskriminisan u sopstvenoj državi. Podaci sa posljednjeg popisa jasno ukazuju da preko 43% građana srpski jezik smatra maternjim, što ga čini jezikom relativne većine u Crnoj Gori.

Uprkos tome što je srpski jezik dominantan u svakodnevnoj komunikaciji i predstavlja maternji jezik najvećeg broja stanovnika, on je Ustavom sveden na kategoriju „jezika u službenoj upotrebi”. S druge strane, crnogorski jezik je normiran kao jedini službeni, iako njime kao maternjim govori svega jedna trećina populacije, što stvara očigledan demokratski i pravni debalans.

Svaka ozbiljna rasprava o izmjeni Ustava mora obuhvatiti ispravljanje ove istorijske i građanske nepravde kroz normiranje srpskog jezika kao službenog. Bilo bi krajnje neodgovorno od strane narodnih predstavnika da podrže parcijalne izmjene zbog bankarskog sektora, a da pritom zadrže ustavni aranžman koji negira volju većine sopstvenih građana.

Politička elita sada ima priliku da pokaže da li ustavne promjene služe isključivo birokratskim potrebama ili istinskom uspostavljanju ravnopravnosti i pravde. Ukoliko se srpskom jeziku ne prizna status koji mu prirodno pripada na osnovu broja govornika, proces ustavnih reformi ostaće samo instrument daljeg održavanja institucionalne diskriminacije.

Tagovi