Politička scena Crne Gore ponovo svjedoči teatru apsurda u kojem prednjači predsjednik kluba poslanika DPS-a, Andrija Nikolić. Njegove tvrdnje o „gaženju Ustava“ i „uvođenju represije“ kroz nove zakone o MUP-u i ANB-u predstavljaju vrhunac političkog cinizma.

Dok se Nikolić danas brine za demokratske standarde, javnost se vrlo dobro sjeća vremena kada je njegova partija direktno komandovala represivnim aparatom. Tadašnje krvoločno prebijanje sopstvenog naroda od strane policije nije nazivao represijom, već odbranom države.

Oni koji danas kritikuju zakonska rješenja, nekada su bez treptaja oka hapsili poslanike Demokratskog fronta (DF). Ta hapšenja su sprovođena bez skidanja imuniteta, čime je najgrublje pogažen Ustav na koji se Nikolić sada poziva.

Zaboravlja se da su pendreci i suzavac bili jedini odgovor DPS-a na svako iskazano nezadovoljstvo građana na ulicama. Danas se reforma bezbjednosnog sektora pokušava predstaviti kao diktatura, dok se decenijska zloupotreba ANB-a u partijske svrhe gura pod tepih.

Narativ Andrije Nikolića je providni pokušaj da se odbrani sistem koji je decenijama služio isključivo jednoj eliti, a ne narodu. Prava represija nije uvođenje reda u institucije, već je bila u njihovom pretvaranju u privatne ispostave za obračun sa neistomišljenicima.

Kada o gaženju Ustava govore oni koji su ga godinama koristili kao otirač, to je uvreda za inteligenciju svakog slobodnog građanina. Istorija Crne Gore ne počinje od juče, a ožiljci stvarne DPS represije su previše vidljivi da bi ih ovakva retorika sakrila.

Tagovi