Dok se u Briselu šampanjac otvara uz taktove još jednog zatvorenog poglavlja, u Crnoj Gori se građani guše u sasvim drugačijim „poglavljima“ – onima koja ne pišu birokrate, već surova realnost zapuštenog sistema. Današnje pojavljivanje premijera Milojka Spajića na konferenciji povodom zatvaranja Poglavlja 21 djelovalo je manje kao državnički čin, a više kao dugo čekani izlazak iz ilegale.

Koreografija uspjeha u moru tišine

Slika premijera koji sa komesarkom Martom Kos gotovo „igra kolo“ dok proslavljaju 14. zatvoreno poglavlje, postala je simbolički vrhunac njegove komunikacione strategije: biti prisutan tamo gdje su reflektori, a nevidljiv tamo gdje je odgovornost. Dok Spajić usavršava korake briselskog plesa, lista problema kod kuće raste geometrijskom progresijom, ostavljajući utisak da je premijer kormilar koji se pojavljuje na palubi samo kada je more mirno i sunce sija.

Realnost koju blic ne hvata

Dok se slavi usklađivanje sa evropskim standardima, crnogorska stvarnost nudi slike koje se ne uklapaju u briselske brošure:

Institucionalni šamari: Dok se priča o vladavini prava, Miloš Medenica, sin bivše predsjednice Vrhovnog suda, „isparava“ pred licem pravde. Bjekstvo osuđenog lica u jeku priča o reformama pravosuđa ruganje je u lice svakom građaninu koji vjeruje u sistem.

Ekološki i infrastrukturni čvorovi: Saga oko kolektora u Botunu i dalje truje odnose i vazduh, bez jasne vizije ili hrabrosti izvršne vlasti da presiječe gordijev čvor.

Prirodne nepogode i sistemska nepripremljenost: Izlivanje Zete i poplave koje su paralisale dijelove zemlje ponovo su ogolile činjenicu da nam je infrastruktura krhka, a reakcija nadležnih spora.

Energetska neizvjesnost: Zabrinjavajuće stanje s energentima visi kao Damoklov mač nad budžetima građana, dok se odgovori traže u uopštenim frazama umjesto u konkretnim rješenjima.

Građani kao publika, a ne prioritet

Politički marketing je legitimna stvar, ali on prestaje da pije vodu u trenutku kada postane zamjena za upravljanje krizama. Premijerovo vješto izbjegavanje domaćih „vrućih tema“ u korist međunarodnih foto-termina šalje opasnu poruku: da su briselski poeni važniji od botunskog blata ili zetskih poplava.

Zatvaranje poglavlja jeste korak naprijed, ali je on suštinski bezvrijedan ako se, dok se gore u Briselu „igra kolo“, dolje u Crnoj Gori sistem raspada po šavovima. Građani nijesu tu samo da bi bili nijemi posmatrači premijerovih diplomatskih plesova; oni su ti koji plaćaju cijenu svakog njegovog izostanka sa mjesta gdje se rješavaju stvarni životni problemi.

Možda je premijer postao ekspert za „kolo s Martom“, ali Crnoj Gori je u ovom trenutku očajnički potreban neko ko umije da se uhvati u koštac sa blatom sopstvenog dvorišta.

Tagovi