„Crnu Goru će prepustiti mafiji samo da bi je otcijepili od Srbije“: Milošević predvidio budućnost, evo šta je rekao o Kosovu

Slobodan Milošević, nekadašnji predsjednik Srbije, umro je prije 20 godina, 11. marta 2006. u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala.

Mnogi su primijetili da je njegova smrt nastupila kada je postalo očigledno da ne može da bude osuđen za ratne zločine i genocid. On sam je u pismu ruskom ministru spoljnih poslova Sergeju Lavrovu 10. marta 2006. poručio: „Ja se, poštovana gospodo, osjećam veoma loše. Obraćam vam se u nadi da ćete mi pomoći da se zaštitim od kriminalnih aktivnosti u instituciji koja djeluje pod zastavom OUN… Sigurno ne mogu da me liječe oni od kojih sam branio zemlju u ratu i koji imaju interes da me ućutkaju“.

Događaji koji su se odigrali u dvije decenije od smrti Slobodana Miloševića daju istorijsku distancu koja potvrđuje njegove riječi: „Ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, nego Miloševića zbog Srbije“, kaže Živadin Jovanović, karijerni diplomata, nekadašnji ministar inostranih poslova SRJ. Tokom dramatičnih događaja u Vili „Mir“, upravo njega je Milošević odredio da ga zamijeni na čelu Socijalističke partije Srbije, iako to za mnoge nije bilo očekivano.

Vrijeme je pokazalo da je izbor bio dobar, jer Jovanović nije upao u blato dnevne politike, već je ostao nepokolebljivo privržen idejama koje je zastupao cijelog života i jedan je od rijetkih svjedoka sudbonosnih događaja devedesetih godina kojeg uvažavaju i ideološki protivnici.

– Moj motiv da neprestano govorim o Miloševićevom zaveštanju i sada, u poznim godinama, jeste situacija u kojoj se nalazi svijet. Pogledajte Iran – isti scenario. Prvo ide hibridni rat, ekonomsko iscrpljivanje, a onda se prelazi na otvoreno bombardovanje. SR Jugoslavija je bila prva velika laboratorija tog modela. Milošević je u Hagu branio upravo tu istinu. Znao je da će ga ubiti, ali je želio da ostane zapis – da buduće generacije Srba vide kako smo izmanipulisani i kako je jedan veliki intelektualni kapacitet pokušao da nas osvijesti prije nego što bude prekasno. Danas, kada pogledamo ekonomiju u stranim rukama i medijsko zatiranje našeg identiteta, vidimo da je svaka njegova riječ iz tog posljednjeg obraćanja postala naša stvarnost. Mnogi su se smijali njegovom govoru 2. oktobra 2000, ali vrijeme je pokazalo da je to bila hirurški precizna analiza naše budućnosti.

o Miloševićevo predviđanje budućnosti i dalje izaziva polemike. Sa jedne strane opisuje se kao proročanstvo, a sa druge se napada kao plašenje građana pred drugi krug izbora.

– Nije tačno ni jedno ni drugo. Informacije na kojima je zasnovao predviđanje imali su i drugi, ali nisu umjeli da ih razumiju i koriste. Milošević je imao taj nevjerovatan intelektualni kapacitet da vidi kuda stvari idu. Podsjetiću vas da je tada rekao da će sa vladom koju instalira Zapad u Beogradu neizbježno početi dezintegracija svega što je naše. Danas je jasno da se upravo to desilo. Upozorio nas je da će Kosovo biti prva žrtva i da će se ovaj trenutni status pretvoriti u trajno odvajanje od Srbije. Video je šta se sprema Crnoj Gori, kako će je prepustiti mafiji samo da bi je otcepili. Ali ono što najviše boli jeste kako je pogodio tu socijalnu katastrofu – najavio je duboku podjelu na mali sloj basnoslovno bogatih i ogromnu većinu sirotinje.

Rekao je da će javna imovina preći u ruke stranaca, a da će domaći kapitalisti biti samo oni koji su spremni da pognu glavu, da „poviju rep“ i odreknu se časti i dostojanstva radi mrvica sa stola multinacionalnih kompanija. Najstrašnije je bilo njegovo predviđanje o udaljavanju od sopstvenih korijena. Rekao je da će nas udaljiti od srpske kulture, književnosti i tradicije. I pogledajte danas – ako nam stranci pišu udžbenike, ako izbacuju velikane srpske književnosti i epske pjesme, ako nas u medijima kljukaju nebitnim informacijama o stranim fudbalerima i britanskim velikanima dok zaboravljamo sopstvene… Pa mi smo bolji dio Evrope, a doveli su nas do toga da budemo iskompleksirani i da vjerujemo kako je sve tuđe bolje. To je ono što je on anticipirao: državu kojoj je oduzeta duša.

o Kada se govori o odlasku Miloševića sa vlasti, najčešće se govori samo o jednom datumu – 5. oktobru 2000. Da li je zaista sve odlučeno u jednom danu?

– Naravno da nije, operacija rušenja Miloševića je dugo pripremana, nije 5. oktobar pao sa neba. To je bila kulminacija desetogodišnjih sankcija, iscrpljivanja, propagande, demonizacije jednog naroda i jednog čovjeka. Ljudi su već bili umorni i na to su neprijatelji Srbije i računali, na zamor materijala i da će ljudi povjerovati u obećanja da će čim ode Milošević, doći milijarde dolara, da će nam sve biti oprošteno, da ćemo postati dio te „velike porodice srećnih naroda“. A šta smo dobili? Dobili smo to da su nam najbolji oficiri otišli u Hag, da nam je vojska svedena na lovačko društvo, da su nam fabrike rasprodate za jedan evro, a da su te milijarde koje su obećane završile u džepovima onih koji su tu promjenu sproveli. To je ta istina o kojoj se danas malo govori, ili se govori sa strahom. Mi danas živimo posljedice, ovo što se danas dešava sa Kosovom, to je samo finalizacija tog procesa. Milošević je to video. On je znao da oni neće stati na njemu. Njima nije bio problem Milošević kao pojedinac, njima je bio problem Milošević kao simbol otpora toj novoj globalnoj diktaturi. Zato je on u Hagu bio takav kakav je bio. On je tamo branio državu, nije branio sebe. On je znao da će ga ubiti. On je to rekao više puta. Ali je htio da ostane zapis, da ostane istina za buduće generacije. Da se vidi ko je tu bio agresor, a ko je bio žrtva. Ko je rušio međunarodno pravo, a ko ga je branio.

o Da li postoji neki konkretan dokaz, odluka, koja bi dokazala vaše tvrdnje?

-Naravno, sa njom su upoznati svi koji su pratili proces Miloševiću u Hagu. U velikoj pisanoj izjavi za Haški tribunal pukovnik Džon Krosland, vojni ataše Velike Britanije u Beogradu uoči agresije, 1998. nedvosmisleno svjedoči: „Klinton, Olbrajtova i Holbruk su donijeli odluku da zbace Slobodana Miloševića. Za taj plan ocenili su da bi im mogla koristiti teroristička OVK“. Od tog časa, kaže Krosland, „više nije bilo važno uopšte šta ja ili bilo ko drugi misli o OVK, da li je ona teroristička… ona je prihvaćena kao faktor, kao činilac u planu za zbacivanje Miloševića“. Kada su u maju 1998. Klinton, Olbrajtova i Holbruk donijeli odluku da zbace Miloševića uz pomoć OVK, ta odluka se prenijela na CIA koja je dobila odobrenje da angažuje sve potencijale koje SAD imaju na raspolaganju: novac, obavještajne, propagandne, lobističke agencije.

Taj dogovor bio je osnova da se NATO 1999. uključi u agresiju na Jugoslaviju i da koristi OVK kao kopnene snage. Pošto su Klinton, Olbrajtova i Holbruk odlučili da tu organizaciju uključe u zbacivanje Miloševića, ona je od terorističke postala saveznička u tom času. Bio sam svjedok kako se u roku od desetak dana promijenio narativ i rječnik Holbruka, Gelbarda i svih onih koji su učestvovali u pregovorima sa Miloševićem. Isti ti ljudi su na konferencijama u Londonu, u Cirihu i u drugim prilikama direktno ocjenjivali da je OVK teroristička organizacija, a najviše petnaest dana kasnije to se naglo prekinulo. Holbruk demonstrativno odlazi kod komandanata OVK u Juniku da potvrdi dogovor Klintona, Olbrajtove i ostalih o njenom učešću u planu za zbacivanje Miloševića i slika se sa njima.

o Kako je Milošević od „faktora mira i stabilnosti“, kako je na Zapadu nazivan poslije Dejtonskog sporazuma, za kratko vrijeme postao „balkanski kasapin“ koga treba eliminisati?

– Vjerovatno je bilo i ranijih sličnih planova, ali Zapadu je Slobodan Milošević bio neophodan da se okončaju građanski ratovi na prostoru bivše Jugoslavije. Znali su da je on ključni faktor i ključni lider koji može da doprinese tome. Njima je mir u Bosni značio dokaz efikasnosti Klintonove administracije i za javnost su u tom cilju pokazali partnersko lice. Dakle, Amerikanci su čekali da se postigne mir u Bosni i Hercegovini uz angažovanje Miloševića, ali paralelno su već pokretali pitanje Kosova i Metohije. Pokušali su da ga uključe u pregovore u Dejtonu, ali Milošević je zaprijetio – ukoliko se bude insistiralo na uključivanju pitanja KiM, on će reći svojim članovima delegacije da pakuju kofere i da se povuku prije nego što pregovori počnu. Amerikanci su vidjeli da se ne radi o blefiranju i odustali su od uključivanja pitanja KiM u pregovore iako su tu, nadomak Dejtona, dežurali Albanci sa Kosova i Metohije spremni da se uključe. Ali, Amerikanci nisu zaboravili odbijanje Miloševića. Ubrzo pošto je postignut mir u BiH već 1997. pitanje KiM na dnevni red sastanka Savjeta za primjenu mira u Bosni i Hercegovini, održanog u Bonu, stavio je njemački kancelar Klaus Kinkel.

o Od agresije na Srbiju 1999. mnogo puta smo slušali američke priče o tome kako će „rušenje diktatora“ donijeti prosperitet potlačenom narodu, ali se po pravilu ispostavljalo da su „diktatori“ bili samo opravdanje za prikrivene ciljeve.

– Milošević je govorio o tome, o modernoj formi kolonijalizma, ispred koga „izvozna demokratija“ ide kao barjak. Nekada su tako išli misionari, a danas tu ulogu imaju nosioci demokratije koja je „šarena laž“ ispod koje se uzima bogatstvo i resursi; demokratiju pokazuješ tako što svoje neprijatelje uzimaš za savjetnike. Tako je i mala Srbija postala neto kreditor bogatog Zapada. Samo preko bankarskog sektora izvučeno je vjerovatno 80 milijardi eura. A gdje je šteta od sankcija i agresije (preko 200 milijardi dolara)? I onda nas iz Brisela prekoravaju da nismo zahvalni na donacijama. Nikada nam neće vratiti ni djelić onoga što su uzeli.

o Dakle, Milošević je bio „kolateralna šteta“?

– Suštinski, cilj agresije bila je ekspanzija Alijanse na Istok; ona se dešavala u vrijeme kada je ona ubrzano primala nove članice u centralnoj i istočnoj Evropi, kršeći sporazume sklopljene sa Rusijom u vrijeme rušenja Berlinskog zida. Balkan i prostor SR Jugoslavije viđen je u strategijama Zapada, pre svega SAD, kao odskočna daska za efikasnije sprovođenje prodora ka Uralu, ka Kaspijskom regionu i ka Bliskom istoku. To je bio i rat protiv Evrope, jer je destabilizovao ne samo Srbiju i prostor bivše SRJ već cijelu Evropu koja ni danas nije riješila posljedice koje joj je doneo prvi rat na evropskom tlu poslije Drugog svjetskog rata. Nažalost, to je bio rat protiv Evrope u kome je Evropa zdušno učestvovala, protiv svoje stabilnosti i svog razvoja.

OTERALI GA SLJEDBENICI EPSTAJNA

– Slobu nije oterao srpski narod, sada vidimo da su ga oterali sljedbenici i mušterije Epstajna, kakav je Klinton koji se slika u ženskoj haljini. To govori o suštini, nije se radilo ni o kakvoj demokratiji, ljudskim pravima, ni o čemu što je civilizacijska tekovina ili vrijednost. Riječ je o suludoj pohlepi tih Epstajnovih sljedbenika da pokore, za početak, cijelu Evropu. Smetalo im je što na Balkanu postoji neko ko ne želi da se pokori, već želi da ostane svoj i ravan sa drugima – rekao je Jovanović.

PROJEKTOVAN INFERIORNI ODNOS

– Mi smo bolji dio Evrope, ali nasedamo na zapadne ocjene o nama. Sve što je tuđe mi to veličamo, a sve što je naše to je primitivno, to je retrogradno, to nas koči, to nam smeta da uđemo u Evropu. Zašto mi imamo taj inferiorni odnos? Zato što je to projektovano. To je dio tog plana o kome je Slobodan govorio, da se jedan narod porobi tako što će mu se prvo oduzeti samopoštovanje. Kad ti neko oduzme samopoštovanje, onda on može sa tobom da radi šta hoće. Mnogi i danas smatraju da je agresija NATO imala za cilj samo da zbaci Miloševića, ali to je pogrešan zaključak. On je trebalo da bude uklonjen zbog suštinskog geopolitičkog cilja jer Amerika je procijenila da dok je on na vlasti, neće biti njene apsolutne vladavine na Balkanu, ni dalje ekspanzije NATO – rekao je Jovanović.

(Novosti)